Šok u svjetskoj javnosti izazvala je vijest da je mađarski poslanik u EP Jožef Sajer uhvaćen na događaju u Briselu koji je u medijima opisan kao ,,homoseksualna zabava sa 20 ljudi”. Mada je u čitavoj priči zakonski problematično samo kršenje mjera u borbi protiv epidemije korona virusa i pronalaženje droge koju su konzumirali, politički (a i moralno) je mnogo interesantnije to što je Sajer poznat kao žestok homofob i jedan od glavnih članova konzervativne partije mađarskog premijera Viktora Orbana. Ovaj skandalozni događaj u javnosti je opet pokrenuo priču o licemjerju populističke desnice koja je već dugo vremena glavna ,,bolest” svjetske politike.
O populizmu se zadnjih godina govori izuzetno mnogo pa se stiče utisak da je to sasvim nova pojava, ipak poznavoci političkih prilika u svijetu govore kako je populizam prisutan već nekoliko decenija, ali da je dugo vremena prolazio ,,ispod radara” i nije imao veću prihvaćenost, sve dok mu brojne ekonomske krize za koje je narod opravdano krivio političku elitu nisu dale vjetar u leđa.
Mada je ovaj pojam izuzetno teško definisati, brojni autori radova na ovu temu su saglasni da je osnova populizma stvaranje podjele na ,,nas – običan narod” i ,,njih – korumpiranu elitu”. Iako je najčešće percipiran kao ideologija, još jedna interesantna stvar vezana za populizam je da postoje i drugačija shvatanja; neki ga vide i kao strategiju koja se kombinuje sa drugim ideologijama, a neki su se zalagali i za potpuno napuštanje ovog pojma, pa ni sami teoretičari nisu sigurni gdje da ga svrstaju. Populizam se na političkom spektru može naći bilo gdje jer, mada se pokazalo da najuspješnije djeluje sa pozicije krajnje desnice, nisu rijetki ni slučajevi ljevičarskog populizma koji se najčešće zasniva na socioekonomskim problemima.
Kad pogledamo glavne populističke lidere, prije svih Donalda Trampa i Viktora Orbana, i više je nego jasno zašto autori tvrde da su ključne osobine ovih lidera loši maniri i vrlo nekonvencionalan nastup uz konstantnu potrebu da društvo drži u stanju krize i strahu od raznih ,,neprijatelja”. Populisti vrlo često dolaze na vlast na krilima velike podrške naroda ili, još češće, velikog nezadovoljstva postojećom političkom elitom i predstavljaju se kao ljudi koji imaju rješenje na sva ključna pitanja što se uglavnom ispostavi kao netačno. Još jedna stvar koja se nametnula kao pravilo je i da se po dolasku na vlast vrlo lako transformišu u autoritarne lidere koji brzo pogube veze sa narodom koji ih je doveo tu gdje jesu.
Ipak, pojedini tvrde da situacija sa populizmom nije baš tako crna i da on nosi sa sobom i jednu prednost. Naime, populistički lideri često svojim nekonvencionalnim ponašanjem i stavom znaju da u prvi plan stave pitanja od kojih se politički establišment jednostavno plaši. Ovaj politički pokret je u posljednjih nekoliko godina dostigao svoj zenit što je za očiglednu posljedicu imalo stvaranje vrlo podijeljenih društava u kojima praktično ni po jednom pitanju ne postoji konsenzus, a ogroman doprinos tome dale su i društvene mreže koje su omogućile nevjerovatno brz protok lažnih vijesti. Ipak, sve je primjetnija potrošenost retorike koju populizam nosi i poraz Donalda Trampa kao najprepoznatljivijeg među populističkim liderima je pravi pokazatelj da vjerovatno ulazimo u doba koje će označiti sumrak ove ideje.
Izuzetno je teško reći bilo šta novo o Njegošu, toliko je toga napisano i još više izmišljeno, nevjerovatno koliki trag je ostavio u samo 37 godina života. Bez obzira na sve to, o Njegošu nikad dosta. Odakle početi?
Rođen na današnji dan 1813. godine u Njegušima, selu blizu Cetinja, vladika Rade se od ranog djetinjstva obrazovao u manastirima, a njegov stric, vladika Petar I, angažovao mu je učitelje kod kojih je sticao znanje iz oblasti književnosti, jezika i istorije. Veliki uticaj na njega su imali njegovi učitelji, Sima Milutinović i Lukijan Mušicki, koji su kod njega razvili ljubav prema pisanju i poeziji, naročito narodnoj i klasičnoj grčkoj. Sa nepunih 18 godina biva hirotonisan i rukopoložen za vladiku po testamentarnoj želji Petra I Petrovića. Njegovo vladanje obilježili su uvođenje poreza, uspostavljanje centralizovane države i značajniji pomaci u cilju ujedinjenja i pomirenja crnogorskih plemena.
Pod upravu dobija razjedinjena plemena, pustinju ,,krša” i ideju slobode, koju je nosio u sebi i divio joj se tokom cijelog života.
„Vuk na ovcu svoje pravo ima ka tiranin na slaba čovjeka; al tirjanstvu stati nogom za vrat, dovesti ga k poznaniju prava, to je ljudska dužnost najsvetlija!”
Njegov romantičarski duh se prožima kroz cjelokupan književni opus. Oslobođenje svog naroda od viševjekovnih lanaca ropstva, kroz Gorski vijenac, govori o spoju književnog i filozofskog. Govori o opijenosti slobodom. Njegoš „nije imao kad” da se bavi iluzornim stvarima, vladanjem svojim narodom, natopljenim formalizmima. On je živio i borio se za slobodu svog naroda. Svoje misli, razmišljanja, iskušenja, prenio je na papir i omogućio nam da ga spoznamo iznutra. Vidimo ih oslikane u njegovim likovima, iskazujući ih i dajući im jednu širinu i prosto je nevjerovatno da je to mogao napisati jedan vladar rođen u takvoj sredini i pod takvim okolnostima.
Prije svega bio je čovjek. Sa svim svojim grijesima, požudama i mislima koje ni snu ne bi mogli zamisliti. Sve je to Njegoš, njegova sloboda, njegove emocije, ljubav, uspjeh, pa i neuspjeh. Kad bismo njegova previranja banalizovali, sve njegovo možemo pronaći i u sebi. U jednom trenutku se borimo, želimo, dvoumimo i lomimo. Pa čak i ljubav na koju Njegoš, kao strogi vladar u Crnoj Gori i vladika prije svega, nije imao pravo, a dao nam je sve to.
„Trenuć mi je svaki sahat – moje vreme sad ne ide;
sile su mi na opazu, oči bježe svud – da vide.
Dok evo ti divne vile lakim krokom đe mi leti –
zavid’te mi, svi besmrtni, na trenutak ovaj sveti!”
O Njegošu su pisane knjige, pričali su i tumačili ga brojni. Svrstavali su ga u razne „redove”, pokušavali da ga shvate. Prošao je kroz svačije ruke, i njegova ličnost i njegovi stihovi, od zapada do istoka. Na nama je da ga čitamo i čuvamo, jer njegova univerzalnost i veličina je mnogo veća od svih napisanih i ,,analiziranih” riječi Lovćenskog Tajnovidca. Za kraj, kad se piše o Njegošu, kako završiti bez stihom?
U nizu burnih događaja koji su se ove godine dogodili u Americi, jedan ima posebno veliki potencijal da ostavi dugotrajne razarajuće posljedice. Ovog 18. septembra preminula je legendarna američka sutkinja, glavni liberalni glas u Vrhovnom sudu i ikona feminističkog pokreta – Rut Bejder Ginsburg. Mada je sama njena smrt veliki gubitak za čovječanstvo, kad se na to doda činjenica da je na njeno mjesto izabrana Ejmi Koni Beret, apsolutni favorit religiozne desnice, jasno je da bi njenim izborom trebalo da bude zabrinuto više nego par ljudi.
U čemu je tačno problem? Da bismo odgovorili na to pitanje izuzetno je bitno da shvatimo način na koji funkcioniše američki Vrhovni sud. U američkom pravosudnom sistemu Vrhovni sud ima nevjerovatno značajnu ulogu kao posljednja instanca za raspravu o spornim zakonima i sporovima između američkih država i federalnih vlasti. Sastoji se od 9 sudija koji su izabrani na doživotni mandat, a postavlja ih predsjednik države. Kako predstavlja instituciju koja istinski usmjerava čitavo društvo, ideološka stanovišta samih sudija su izuzetno bitna pri donošenju odluka i balans moći izmedju konzervativaca i progresivaca je nešto na šta se posebno obraća pažnja. Upravo kad se spomene ta činjenica dolazimo do problema o kojem govorimo.
Rut Bejder Ginsburg je imala apsolutno dosljedan liberalni glasački učinak i imala je ključnu ulogu pri brojnim zakonima koji se tiču prava na abortus, istopolnih brakova, rasizma i mnogih drugih kontroverznih tema. Bila je predmet apsolutnog obožavanja među liberalnim dijelom društva i njen uticaj je praktično nemjerljiv. S druge strane, Ejmi Koni Beret predstavlja potpuno drugu krajnost u ideološkom smislu i njenim izborom konzervativci su dobili izuzetno stabilnu većinu koja iznosi 6 prema 3 u njihovu korist. Mada nedvosmileno izuzetno obrazovan pravnik, Pravni fakultet Univerziteta Notr Dam je završila kao najbolja u svojoj klasi, ova bivša sutkinja apelacionog suda je poznata po svojim izuzetno čvrstim konzervativnim stavovima i predviđa se kako bi mogla da bude izuzetno bitan glas u brojnim gorućim pitanjima američkog društva u vremenu pred nama s obzirom na to da je izabrana sa samo 48 godina. Kad se uzme u obzir njen dosadašnji učinak i protivljenje pravu na abortus, odluke u korist policije u gotovo svim slučajevima upotrebe prekomjerne sile na kojima je radila i nerijetke javne kritike Obamacare-a, više je nego jasno da je njen izbor veliki udarac za progresivne struje u Americi i jako značajna stvar za republikance koji njenim izborom dobijaju dosljednog konzervativnog glasača.
Dodatna kontroverza vezana za njen izbor jeste i to da je izabrana u izbornoj godini i to je činjenica koja je podstakla priče o licemjernom pristupu republikanskih predstavnika koji su 2016. godine odbili da stave na razmatranje nominaciju sudije Merika Garlanda kojeg je predložio Barak Obama upravo pod izgovorom da se radi o izbornoj godini i da se izbor treba prepustiti predsjedniku koga narod izabere na izborima koji predstoje.
S obzirom na to da je izbor Ejmi Koni Beret podržan u Senatu i da je 27. oktobra položila zakletvu, te tako postala treći član ovog suda kojeg je nominovao Donald Tramp, ostaje nam samo da vidimo da li će, kako kažu, sad kad je prošla kroz sva vrata koja je otvorila Rut Bejder Ginsburg da ih zatvori za sobom.
Mediji utiču na naš svakodnevni život na brojne načine – od televizije, radija do štampe. Ponekad ovi medijski putevi oblikuju naša mišljenja o pitanjima kao što su politika, rasizam, homoseksualnost, globalno zagrijavanje… Međutim, ovo nije nešto što se nedavno počelo dešavati. Pristrasnost medija ne predstavlja novinu, ona se vezuje za početak štampanih medija, a u današnje vrijeme slobodno možemo reći da se sa razvojem društvenih medija eksponencijalno povećala.
Neutralan novinar, a samim tim i novinarstvo, očigledno je stvar koja danas ne postoji. Jer svi mi imamo moralne instinkte i tačke gledišta. Iako statistika govori da većina populacije shvata da mediji nisu neutralni, veliki dio nje nije svjestan da mediji manipulišu njihovim načinom razmišljanja. Ono što se često dešava jeste da ljudi zapravo miješaju neutralnost i objektivnost. Mediji ne treba da budu neutralni – oni bi trebalo da budu objektivni. Između ova dva termina postoji ogromna razlika, a ta razlika se već duže vrijeme gubi u mejnstrim medijima. Objektivnost se odnosi na iskreno traženje istine, kakva god bila i šta god ona implicirala, dok se neutralnost odnosi na unaprijed stvorenu „ravnotežu“ bez obzira na njene implikacije.
Novinari koji se boje da će izgledati pristrasno, prioritizuju neutralnost nad objektivnošću. Prema Lihtenbergu, čitaocu je veoma teško da utvrdi da li je novinar započeo sa predrasudama koje će dovesti do iskrivljenja zaključka priče ili je novinar počeo bez predubjeđenja i samo iznio istinu zasnovanu na dokazima. Obje priče izgledaju kao da će zauzeti „stranu“, međutim jedna će se zapravo zasnivati na činjenicama, a druga na predrasudama.
Da bi izbjegli ovu zabunu, novinari često pogrešno pokušavaju da pišu uravnotežene priče kako se ne bi mogli optužiti za pristrasnost, a to onda znači da možda neće uspjeti da kažu istinu.
Ljudi se često pitaju zašto pristrasnost u medijima postoji? Zašto mediji nisu neutralni preonosioci poruka? Odgovor je zapravo jednostavan, različite vijesti ili medijske mreže traže različite informacije. Kada posmatramo šta to zapravo znači u praksi, obično se svede na to da reporter možda želi da sazna činjenice, ali način na koji će ih on predočiti zavisi od publike kojoj to iznosi. Svaki reporter i urednik radi svoj posao, ali kako oni pričaju priču različitoj publici, tako i pokušavaju da prilagode svoje izvještaje njihovim tačkama gledišta. Ovo ne znači da oni ovim putem iznose lažne činjenice, već samo da interpretiranje tih činjenica varira od medijiskih kuća za koje te članke pišu.
Međutim i pojam istine je relevantan. Ono što je istina za jednu osobu, ne znači da je istina za drugu. U prirodi čovjeka je da bude pristrasan. S obzirom na to da nas sve u našoj okolini uslovljava da razmišljamo na određeni način, počevši od porodice, prijatelja, škole, medija, knjiga, svakako nije realno očekivati da mediji budu neutralni. Većina ljudi upada u zamku pronalaženja vijesti koje im odgovaraju i koje se poklapaju sa njihovom percepcijom svijeta. Pomislili bismo da je ovo zamka u koju upadaju samo neobrazovani ljudi, ali često se pokazuje drugačije. Čitamo ono što nam odgovara i ono što se poklapa s našim pogledima na svijet. Sve se ovo dešava iz jednostavnog razloga – jer je lako. Neprijatno nam je izaći iz zone komfora i sebi prouzrokovati neugodnosti bilo kakvom promjenom. Ali ako prepoznamo da posjedujemo te sklonosti treba pokušati da izađemo iz ustaljene matrice i proširimo svoje vidike.
Kao rezultat ovoga u poslednje vrijeme ljudi nemaju povjerenja u medije i većina ljudi je u pravu. Jedini način da se povjerenje vrati jeste transparentnost. Međutim, to zahtijeva prihvatanje pristrasnosti od strane medija, a bila ona dobra ili loša, pristrasnost u medijima će nastaviti da postoji. Ona je oblikovala način na koji mi, kao masa posmatramo i reagujemo na određene teme. Stoga ne možemo očekivati da će mediji biti potpuno nepristrasni, jer onda ne bismo čitali vijesti. Ovo ne znači da je medijiska pristrasnost u potpunosti dobra ili u potpunosti loša, stvari nisu crno-bijele. Mi smo ti koji biramo i zaključujemo šta je za nas dobro i šta ćemo čitati i kome vjerovati. Naravno, u ekstremnim slučajevima, pristrasnost može biti štetna za javnost. Najbolje rješenje ovog problema jeste da naše vijesti dobijamo iz različitih izvora. Zdravo je preispitivati ono što nam se govori – jer je to znak inteligentne i nezavisne osobe.
Ove godine smo, zbog tendencija da se uvede jedinstveno računanje vremena, možda i poslednji put pomerali kazaljke za jedan sat unapred odnosno unazad. Evropski parlament je 4. marta 2019. godine izglasao da se, počevši od 2021. godine, ukida pomeranje kazaljki. Te će zemlje članice Evropske unije morati da odaberu letnje ili zimsko računanje vremena.
Sama ideja o pomeranju kazaljki na satu je posledica težnje da se dnevna svetlost što efikasnije iskoristi. Dužina trajanja dnevne svetlosti se razlikuje u zavisnosti od godišnjeg doba. Leti sunce izlazi već oko 5 časova i vidljivo je čak do 21 sati, dok zimi znatno kasnije izlazi i znatno ranije zalazi, što bi značilo da zimi gubimo nekoliko sati dnevne svetlosti.
Na ideju da dnevna svetlost može efikasnije da se iskoristi, jednostavnim pomeranjem sata unapred ili unazad, prvi je dosao Džordž Vernon Hadson, etnomolog sa Novog Zelanda, koji je, prikupljaući insekte za svoju kolekciju uočio koliko je značajno da ljudi iskoriste dnevnu svetlost. Svoj predlog, za letnje pomeranje vremena za 2 sata, izneo je pred Kraljevsko društvo u Velingtonu. Ipak, najveći zagovornik ove ideje bio je pra-pra-pradeda Krisa Martina (pevača grupe „Koldplej“), Vilijam Vilet. Priča kaže da je Vilet tokom jutarnjeg jahanja 1905. primetio kako ljudi i dalje spavaju iako je sunce odavno izašlo, te se upustio u opširnu kampanju za uvođenje tzv. „britanskog letnjeg vremena“, u kojem bi se svake nedelje u aprilu kazaljke pomerale za 20 minuta unapred, a zatim bi se u septembru vraćale unazad. Ova ideja je privukla nekolicinu poslanika u parlamentu, uključujući i tada mladog Vinstona Čerčila.
Džordž Vernon Hadson i Vilijam Vilet
Ipak, prošlo je još 11 godina do prihvatanja Viletove ideje i to od strane tada neprijateljske Nemačke 1916. godine. Mada je njihov motiv bio smanjenje upotrebe veštačkog osvetljenja, kako bi sačuvali što više resursa i preusmerili ih za potrebe rata. Ovaj primer zatim su sledile Rusija i Amerika, a u Britaniji je prvi put primenjeno 1921. godine. Ipak, primena nije postala uniformna, jer je Vudro Vilson ubrzo ukinuo ovaj sistem, a veliki broj zemalja tada još uvek nije prihvatao ovu ideju. U Drugom svetskom ratu, Britanci su pomerali časovnike čak dva sata unapred kako bi duplirali uštedu.
Nemački i američki propagandni posteri
Danas se ovaj sistem primenjuje u 110 država, među kojima je i Srbija koja je ga je prihvatila tek 27. marta 1983. godine. Do 1995. godine satovi su se vraćali u poslednjoj nedelji septembra i to na osnovu odluka koje je donosila Vlada, a kasnije je donet zakon kojim je letnje računanje vremena usklađeno sa Evropskom unijom.
Među državama u kojima se kazaljke ne pomeraju ljudskom rukom nalaze se Rusija, Japan, Kina, Turska, Jermenija,Island… kao i države širom afričkog kontinenta.
S obzirom na dugogodišnje opomene lekara da pomeranje sata povećava rizik od srčanog udara, činjenicu da neke od najvećih država sveta ne primenjuju ovaj sistem računanja vremena, kao i već pomenutu odluku Evropskog parlamenta, velike su šanse da će ideja čije su pristalice bili ljudi poput Čerčila ubrzo izumreti.
