Šok u svjetskoj javnosti izazvala je vijest da je mađarski poslanik u EP Jožef Sajer uhvaćen na događaju u Briselu koji je u medijima opisan kao ,,homoseksualna zabava sa 20 ljudi”. Mada je u čitavoj priči zakonski problematično samo kršenje mjera u borbi protiv epidemije korona virusa i pronalaženje droge koju su konzumirali, politički (a i moralno) je mnogo interesantnije to što je Sajer poznat kao žestok homofob i jedan od glavnih članova konzervativne partije mađarskog premijera Viktora Orbana. Ovaj skandalozni događaj u javnosti je opet pokrenuo priču o licemjerju populističke desnice koja je već dugo vremena glavna ,,bolest” svjetske politike.
O populizmu se zadnjih godina govori izuzetno mnogo pa se stiče utisak da je to sasvim nova pojava, ipak poznavoci političkih prilika u svijetu govore kako je populizam prisutan već nekoliko decenija, ali da je dugo vremena prolazio ,,ispod radara” i nije imao veću prihvaćenost, sve dok mu brojne ekonomske krize za koje je narod opravdano krivio političku elitu nisu dale vjetar u leđa.
Mada je ovaj pojam izuzetno teško definisati, brojni autori radova na ovu temu su saglasni da je osnova populizma stvaranje podjele na ,,nas – običan narod” i ,,njih – korumpiranu elitu”. Iako je najčešće percipiran kao ideologija, još jedna interesantna stvar vezana za populizam je da postoje i drugačija shvatanja; neki ga vide i kao strategiju koja se kombinuje sa drugim ideologijama, a neki su se zalagali i za potpuno napuštanje ovog pojma, pa ni sami teoretičari nisu sigurni gdje da ga svrstaju. Populizam se na političkom spektru može naći bilo gdje jer, mada se pokazalo da najuspješnije djeluje sa pozicije krajnje desnice, nisu rijetki ni slučajevi ljevičarskog populizma koji se najčešće zasniva na socioekonomskim problemima.
Kad pogledamo glavne populističke lidere, prije svih Donalda Trampa i Viktora Orbana, i više je nego jasno zašto autori tvrde da su ključne osobine ovih lidera loši maniri i vrlo nekonvencionalan nastup uz konstantnu potrebu da društvo drži u stanju krize i strahu od raznih ,,neprijatelja”.
Populisti vrlo često dolaze na vlast na krilima velike podrške naroda ili, još češće, velikog nezadovoljstva postojećom političkom elitom i predstavljaju se kao ljudi koji imaju rješenje na sva ključna pitanja što se uglavnom ispostavi kao netačno. Još jedna stvar koja se nametnula kao pravilo je i da se po dolasku na vlast vrlo lako transformišu u autoritarne lidere koji brzo pogube veze sa narodom koji ih je doveo tu gdje jesu.
Ipak, pojedini tvrde da situacija sa populizmom nije baš tako crna i da on nosi sa sobom i jednu prednost. Naime, populistički lideri često svojim nekonvencionalnim ponašanjem i stavom znaju da u prvi plan stave pitanja od kojih se politički establišment jednostavno plaši.
Ovaj politički pokret je u posljednjih nekoliko godina dostigao svoj zenit što je za očiglednu posljedicu imalo stvaranje vrlo podijeljenih društava u kojima praktično ni po jednom pitanju ne postoji konsenzus, a ogroman doprinos tome dale su i društvene mreže koje su omogućile nevjerovatno brz protok lažnih vijesti. Ipak, sve je primjetnija potrošenost retorike koju populizam nosi i poraz Donalda Trampa kao najprepoznatljivijeg među populističkim liderima je pravi pokazatelj da vjerovatno ulazimo u doba koje će označiti sumrak ove ideje.
Piše: Dimitrije Batrićević