Izuzetno je teško reći bilo šta novo o Njegošu, toliko je toga napisano i još više izmišljeno, nevjerovatno koliki trag je ostavio u samo 37 godina života. Bez obzira na sve to, o Njegošu nikad dosta. Odakle početi?

Rođen na današnji dan 1813. godine u Njegušima, selu blizu Cetinja, vladika Rade se od ranog djetinjstva obrazovao u manastirima, a njegov stric, vladika Petar I, angažovao mu je učitelje kod kojih je sticao znanje iz oblasti književnosti, jezika i istorije. Veliki uticaj na njega su imali njegovi učitelji, Sima Milutinović i Lukijan Mušicki, koji su kod njega razvili ljubav prema pisanju i poeziji, naročito narodnoj i klasičnoj grčkoj. Sa nepunih 18 godina biva hirotonisan i rukopoložen za vladiku po testamentarnoj želji Petra I Petrovića. Njegovo vladanje obilježili su uvođenje poreza, uspostavljanje centralizovane države i značajniji pomaci u cilju ujedinjenja i pomirenja crnogorskih plemena.

Pod upravu dobija razjedinjena plemena, pustinju ,,krša” i ideju slobode, koju je nosio u sebi i divio joj se tokom cijelog života.

„Vuk na ovcu svoje pravo ima ka tiranin na slaba čovjeka; al tirjanstvu stati nogom za vrat, dovesti ga k poznaniju prava, to je ljudska dužnost najsvetlija!”

Njegov romantičarski duh se prožima kroz cjelokupan književni opus. Oslobođenje svog naroda od viševjekovnih lanaca ropstva, kroz Gorski vijenac, govori o spoju književnog i filozofskog. Govori o opijenosti slobodom. Njegoš „nije imao kad” da se bavi iluzornim stvarima, vladanjem svojim narodom, natopljenim formalizmima. On je živio i borio se za slobodu svog naroda. Svoje misli, razmišljanja, iskušenja, prenio je na papir i omogućio nam da ga spoznamo iznutra. Vidimo ih oslikane u njegovim likovima, iskazujući ih i dajući im jednu širinu i prosto je nevjerovatno da je to mogao napisati jedan vladar rođen u takvoj sredini i pod takvim okolnostima.

Prije svega bio je čovjek. Sa svim svojim grijesima, požudama i mislima koje ni snu ne bi mogli zamisliti. Sve je to Njegoš, njegova sloboda, njegove emocije, ljubav, uspjeh, pa i neuspjeh. Kad bismo njegova previranja banalizovali, sve njegovo možemo pronaći i u sebi. U jednom trenutku se borimo, želimo, dvoumimo i lomimo. Pa čak i ljubav na koju Njegoš, kao strogi vladar u Crnoj Gori i vladika prije svega, nije imao pravo, a dao nam je sve to.

O Njegošu su pisane knjige, pričali su i tumačili ga brojni. Svrstavali su ga u razne „redove”, pokušavali da ga shvate. Prošao je kroz svačije ruke, i njegova ličnost i njegovi stihovi, od zapada do istoka. Na nama je da ga čitamo i čuvamo, jer njegova univerzalnost i veličina je mnogo veća od svih napisanih i ,,analiziranih” riječi Lovćenskog Tajnovidca. Za kraj, kad se piše o Njegošu, kako završiti bez stihom?

„T’jelo stenje pod silom duševnom,

koleba se duša u t’jelu.

More stenje pod silom nebesnom,

koleblju se u moru nebesa;

volna volnu užasno popire,

o brijeg se lome obadvije.

Niko srećan, a niko dovoljan,

niko miran, a niko spokojan.

Sve se čovjek bruka sa čovjekom:

gleda majmun sebe u zrcalo!”

Piše : Lazar Šofranac