Mediji utiču na naš svakodnevni život na brojne načine – od televizije, radija do štampe. Ponekad ovi medijski putevi oblikuju naša mišljenja o pitanjima kao što su politika, rasizam, homoseksualnost, globalno zagrijavanje… Međutim, ovo nije nešto što se nedavno počelo dešavati. Pristrasnost medija ne predstavlja novinu, ona se vezuje za početak štampanih medija, a u današnje vrijeme slobodno možemo reći da se sa razvojem društvenih medija eksponencijalno povećala.
Neutralan novinar, a samim tim i novinarstvo, očigledno je stvar koja danas ne postoji. Jer svi mi imamo moralne instinkte i tačke gledišta. Iako statistika govori da većina populacije shvata da mediji nisu neutralni, veliki dio nje nije svjestan da mediji manipulišu njihovim načinom razmišljanja. Ono što se često dešava jeste da ljudi zapravo miješaju neutralnost i objektivnost. Mediji ne treba da budu neutralni – oni bi trebalo da budu objektivni. Između ova dva termina postoji ogromna razlika, a ta razlika se već duže vrijeme gubi u mejnstrim medijima. Objektivnost se odnosi na iskreno traženje istine, kakva god bila i šta god ona implicirala, dok se neutralnost odnosi na unaprijed stvorenu „ravnotežu“ bez obzira na njene implikacije.
Novinari koji se boje da će izgledati pristrasno, prioritizuju neutralnost nad objektivnošću. Prema Lihtenbergu, čitaocu je veoma teško da utvrdi da li je novinar započeo sa predrasudama koje će dovesti do iskrivljenja zaključka priče ili je novinar počeo bez predubjeđenja i samo iznio istinu zasnovanu na dokazima. Obje priče izgledaju kao da će zauzeti „stranu“, međutim jedna će se zapravo zasnivati na činjenicama, a druga na predrasudama.
Da bi izbjegli ovu zabunu, novinari često pogrešno pokušavaju da pišu uravnotežene priče kako se ne bi mogli optužiti za pristrasnost, a to onda znači da možda neće uspjeti da kažu istinu.
Ljudi se često pitaju zašto pristrasnost u medijima postoji? Zašto mediji nisu neutralni preonosioci poruka? Odgovor je zapravo jednostavan, različite vijesti ili medijske mreže traže različite informacije. Kada posmatramo šta to zapravo znači u praksi, obično se svede na to da reporter možda želi da sazna činjenice, ali način na koji će ih on predočiti zavisi od publike kojoj to iznosi. Svaki reporter i urednik radi svoj posao, ali kako oni pričaju priču različitoj publici, tako i pokušavaju da prilagode svoje izvještaje njihovim tačkama gledišta. Ovo ne znači da oni ovim putem iznose lažne činjenice, već samo da interpretiranje tih činjenica varira od medijiskih kuća za koje te članke pišu.
Međutim i pojam istine je relevantan. Ono što je istina za jednu osobu, ne znači da je istina za drugu. U prirodi čovjeka je da bude pristrasan. S obzirom na to da nas sve u našoj okolini uslovljava da razmišljamo na određeni način, počevši od porodice, prijatelja, škole, medija, knjiga, svakako nije realno očekivati da mediji budu neutralni. Većina ljudi upada u zamku pronalaženja vijesti koje im odgovaraju i koje se poklapaju sa njihovom percepcijom svijeta. Pomislili bismo da je ovo zamka u koju upadaju samo neobrazovani ljudi, ali često se pokazuje drugačije. Čitamo ono što nam odgovara i ono što se poklapa s našim pogledima na svijet. Sve se ovo dešava iz jednostavnog razloga – jer je lako. Neprijatno nam je izaći iz zone komfora i sebi prouzrokovati neugodnosti bilo kakvom promjenom. Ali ako prepoznamo da posjedujemo te sklonosti treba pokušati da izađemo iz ustaljene matrice i proširimo svoje vidike.
Kao rezultat ovoga u poslednje vrijeme ljudi nemaju povjerenja u medije i većina ljudi je u pravu. Jedini način da se povjerenje vrati jeste transparentnost. Međutim, to zahtijeva prihvatanje pristrasnosti od strane medija, a bila ona dobra ili loša, pristrasnost u medijima će nastaviti da postoji. Ona je oblikovala način na koji mi, kao masa posmatramo i reagujemo na određene teme. Stoga ne možemo očekivati da će mediji biti potpuno nepristrasni, jer onda ne bismo čitali vijesti. Ovo ne znači da je medijiska pristrasnost u potpunosti dobra ili u potpunosti loša, stvari nisu crno-bijele. Mi smo ti koji biramo i zaključujemo šta je za nas dobro i šta ćemo čitati i kome vjerovati. Naravno, u ekstremnim slučajevima, pristrasnost može biti štetna za javnost. Najbolje rješenje ovog problema jeste da naše vijesti dobijamo iz različitih izvora. Zdravo je preispitivati ono što nam se govori – jer je to znak inteligentne i nezavisne osobe.
Piše: Marija Pavličić