by crs | Nov 15, 2021 | Drustvo
Dilema da li je u kontekstu kupovanja seksualnog pristupa ženama adekvatnije korsititi termin „seksualni rad” ili „prostitucija”, govori o značajnosti jezičke upotrebe kao i o obliku muške dominacije koja se ističe kroz istu tu upotrebu.
Termini koji se danas koriste u svrhe označavanja kupovanja i prodaje ženskog tela su doboko uslovljeni aktuelnim i nametnutim ideologijama (neo)liberalnih feministkinja. Upravo u tim krugovima se seksualni rad koristi kao nešto što je odvojeno od sistemskog nasilja nad ženama i što samim tim opravdavamo, i na taj način doprinosimo daljoj eksploataciji ženskog tela.
Tako je možda termin „prostituirana žena” taj koji govori u prilog tome da ženski identitet nije sveden na njenu upotrebnu vrednost i opominje nas da je nužno prisećanje da legalizacija prostitucije ne znači nikakvo oslobođenje. Sama pomisao da jedna grupa žena može biti seksualno dostupna (dok pitanje konsenzusa nije relevantno zbog postojeće hijerarhije kupca i radnice) počiva isključivo na strukturalnoj nejednakosti, pa tako i narativ prividnog izbora žene nije ništa drugo do manipulacija i skretanje pažnje sa ovog problema nuđenjem izgovora. Prostitucija ni u jednom smislu ne promoviše status žena koje, kako neki krugovi smatraju, na taj način navodno mogu biti osnažene samim seksualnim radom, a zapravo se sopstvenom objektivizacijom redukuju isključivo na telesno.
Društva koja važe za progresivna i egalitarna usvojila su Nordijski model (poznat kao abolistički model) koji se temelji na kriminalizaciji kupaca i dekriminalizaciji prostitutki. Teoretsku bazu ovome prva je postavila pionirka radikalnog feminizma Catharine MacKinnon tvrdeći da dekriminalizacija seksualnih usluga, uz snažnu socijalnu podršku žena, podiže njihov socijalni status jer se kriminalizacijom kupaca eliminiše potreba za samim radom. Prva ga je usvojila Švedska, a odredjena longitudinalna istraživanja ukazuju da se nakon implementacije modela ulična prostitucija smanjila za čak 50 odsto. Takođe, istraživanja pokazuju da je 12,5 odsto muškaraca pre donošenja zakona 1999. godine tražilo prostitutke, dok je 2014. samo 7,7 odsto muškaraca kupovalo seksualne usluge, a i švedska policija tvrdi da je nordijski model pomogao smanjenju trgovine ljudima radi seksualnog iskoriščavanja. Sama Švedska je kao oblik podrške i osvešćivanja sprovodila edukacione kampanje o žrtvama trgovine ljudima, da bi se javnost bolje upoznala sa stvarnim iskustvima prisiljeno prostituiranih žena i prihvatila ih u svoj obrazovni sistem. Takodje su kao oblik pomoći, svim muškarcima koji žele da se oslobode potrebe za nasiljem i agresijom, ponuđena savetovanja i individualne terapeutske podrške. Taj model je dakle jedna vrlo holistička javna politika sa ciljem prebacivanja pravne odgovornosti isključivo na kupca i oslobađanjem odgovornosti prinuđenih žena, kojima je uz to ponuđena i sva potrebna psihološka, socijalna i pravna pomoć nakon napuštanja prostitucije.
Dobar pokazatelj primene ovog modela je povećana bezbednost žena, dok kada je u pitanju model legalizacije, žene najčešće ne mogu prijaviti nasilje nad njima, a da ono bude tretirano akutno i ozbiljno od strane policije odnosno nadležnih organa.
Potrebno je i razumeti da eliminacija seksualnog rada i kriminalizacija kupaca ne podrazumeva samo etički, već i moralni imperativ. Evropski parlament je kao primer dobre prakse protiv seksualne eksploatacije i poboljšanja rodno ravnopravnog statusa žena naveo Island, Norvešku i Švedsku. Koristeći određeni senzitivan jezik, prilikom opisivanja posledica koje prositucija ima po društvo, naglašeno je da su posledice postupne legalizacije mnogo opasnije nego što se čini. Dok je sa druge strane, u Nemačkoj, gde je prostitucija legalna još od 2002. godine, situacija potpuno neregulisana, uz znatno povećanje broja prostituisanih žena.
Ideja koja stoji iza legalizacije je da će se povećati broj žena koje će postati poreski obveznici, imati univerzalan pristup socijalnim i zdravstvenim uslugama, kao i penzioni plan. Međutim, realna situacija zapravo naglašava da žene koje se već svakako nalaze na margini društva i žive u bordelima, nemaju mogućnosti da to sve sprovedu u praksi i nemaju direktan pristup socijalnim beneficijama. Prema nekim istraživanjima, u Nemačkoj je trenutno otprilike 400 000 žena koje se bave prostitucijom, a koje žive u bordelima koji sistemski i legalno funkcionišu po principu hotela, pa samim tim veliki deo prihoda žena ne pripada njima, već vlasniku prostora u kojem se nalaze. Takođe, one imaju velike probleme sa pronalaženjem drugih profesija i poslova, a ti problemi nisu bili razmatrani u planu legalizacije.
Jedini način da se smanji trgovina ljudima, u okviru koje se trenutno u Evropi otprilike 70 posto žrtava bavi prisilnom prostitucijom, je da se ona potpuno eliminiše, a to je moguće postići upravo primenom Nordijskog modela. Norveška i Holandija kao zemlje u kojima je seksualni rad potupuno legalizovan su zemlje sa najvećim brojem žrtava trgovine ljudima i one nikako ne smeju da nam budu uzor.
Piše: Ana Sara Simić
by crs | Nov 9, 2021 | kultura
Prije nego što sam gledala film Dina Denisa Vilneva, nisam bila upoznata sa djelom Frenka Herberta i nasljeđem njegovog romana Dina. Bila sam u dilemi da li želim da pročitam knjigu prije nego što film izađe, međutim moja prethodna iskustva su pokazala da kad to uradim, na kraju budem duboko razočarana u filmsku adaptaciju, stoga sam odlučila da sačekam film.
Dakle, o čemu se radi u „Dini“ Denisa Vilneve?
Mnogo milenijuma u budućnosti, univerzum je postao ogromno feudalno društvo — neka vrsta intergalaktičke „Igre prijestola” — u kojoj plemićke kuće kontrolišu različite planete. Najpoželjnija je pustinjska planeta Arakis, ili Dina, izvor moćne supstance koja produžava život zvane začin (spice).
Priča počinje donošenjem carskog dekreta kojim će kontrola nad Arakisom biti oduzeta izdajničkoj kući Harkonen i predata njenom dugogodišnjem rivalu, kući Atreida. To je trijumf za vojvodu Leto Atreida (Oskar Ajzak), iako on i njegovi savjetnici, koje igraju glumci Džejson Momoa i Džoš Brolin, sumnjaju da su možda upali u zamku. Centralna figura ove priče je sin vojvode Leta, Pol, kojeg je maestralno odglumio Timoti Šalame.
Kroz film se moze primijetiti Vilneuva želja da čak i početnici budu u stanju da prate priču. Reditelj se u filmu igra sa rezonantnim podtekstovima knjige o kolonijalnom ugnjetavanju i ekološkoj katastrofi, dok se čak i manje uloge ističu zapaženim nastupima glumaca kao što su Šarlot Rempling i Stelan Skarsgard, koji vas drže da gledate čak i kada zaplet počne da se pretvara u apstrakciju. Rebeka Ferguson unosi toplinu lejdi Džesiki, Polovoj majci, sa kojom bježi u pustinju kada kuća Atreides biva napadnuta. Zvjezdanu postavu zaokružuju Zendaja i Havijer Bardem, koji se pojavljuju među Fremenima, brutalno potlačenim domorodačkim narodom Arakisa, koji će zasigurno igrati veću ulogu u drugom dijelu filma.
Dina je snimana na četiri lokacije: Vadi Rum u Jordanu, pustinja izvan Abu Dabija, sjeverozapadna obala Norveške i zvučne scene Origo studija u Budimpešti. Ove lokacije čine film onim što jeste jer besprekorno prikazuju veliki svijet Frenka Herberta čineći Dinu nesumnjivo zapanjujućom. Napad na kuću Atreides insceniran je sa zamišljenom, Šekspirovskom veličinom, dok prisustvo džinovskih pješčanih crva, koji služe kao metaforički prikaz straha od nepoznatog, doprinose misteriji.
Jedna od stvari koje sam očekivala od ovog filma su brutalne akcione scene slične onima iz serije Igre prijestola, međutim, iako film obiluje epskim scenama bitaka, Dina je drugačija. Režiser ne pokušava da koristi nasilje za zabavu na isti način kao što to čine Marvel i DC filmovi, već njeni najuzbudljiviji trenuci leže u njenim najintimnijim scenama.
Izašla sam iz bioskopa u transu opčinjena svijetom Frenka Herberta, koji je predstavljen na grandiozan i zadivljujući način kao malo koji film do sada. Dina nije klasičan sci-fi film, jer zbog preplitanja različitih istorijskih aspekata djeluje kao potpuno novi žanr. Ukratko, Dina priča veličanstvenu priču o kraljevskoj porodici, politici i sudbini i dok prvi dio uglavnom vjerno prepričava veoma komplikovane događaje, nastavak, planiran 2023. godine, obećava da će biti još epskiji.
Piše: Marija Pavličić
by crs | Apr 26, 2021 | kultura
U novom ostvarenju Kloi Žao „Zemlja nomada“, upoznajemo se sa jednim drugačijim načinom života, prilično neobičnim za 21. vek. Kroz tu priču nas vodi Fern (Frensis Mekdormand), sredovečna udovica iz malog industrijskog mesta, koja gubi posao i pokušava da se snađe u novonastalim okolnostima. Od koleginice saznaje da usred pustinje u Arizoni postoji kamp za početnike nomade kao sistem podrške osnovan za ljude kojima je potrebna pomoć baš u ovom trenutku. Takav život podrazumeva da vaš automobil bude vaš dom, da ne znate šta vas čeka sutra, da praznike dočekujete sami, brigu da li će vam dozvoliti da prespavate baš tu gde ste se parkirali, da li ćete znati da odgovorite na nepredviđene situacije, ali vam zauzvrat daje slobodu, određenu lepotu, povezanost sa sobom i nova prijateljstva. Prijateljstva se brže osnažuju kad se nađete na istom mestu sa velikim brojem ljudi koji se nose sa istim ili bar sličnim izazovima. Sama režiserka ističe i momenat povezivanja sa prirodom, jer živeći u kombiju Fern postaje sve izloženija prirodi – njenoj lepoti i neprijateljstvu, njenoj sposobnosti da se obnavlja i leči. Glavna junakinja nam pokazuje i važnost posmatranja samoće ne kao kazne ili osnova za patnju, nego kao potrebe da se oslanjanjem na sebe i sopstvenu snagu izborimo za svaki novi dan. Čak i kad nemate stalne prihode, volite i želite da radite, a obeshrabruju vas rečima da je vreme teško i da je možda ipak najbolje da se penzionišete, ona ne odustaje i pristaje na izuzetno teške poslove. Stiče se utisak da je rad pokreće i čini jačom. Izuzetno hrabra, topla i dobra, lako se uklapa među ljude. U jednom trenutku okružena prijateljima, a već u drugom potpuno sama, ali jednako je spremna da živi u sadašnjem trenutku i time postaje žena kojoj se divite, a nikako ona koju sažaljevate. Pred kraj filma nam otkriva da je naučila da ono što pamtimo, to i živi, a da je ona možda previše živela u sećanjima i patnji za preminulim suprugom, te da je morala nastaviti dalje, a nomadski način života joj je to i omogućio.
Film je dobio brojne nagrade, uključujući Zlatni globus i BAFTA, a na ovogodišnjem Oskaru je nominovan u čak šest kategorija. Kloi Žao bi mogla postati prva režiserka sa azijskog tla dobitnica ove prestižne nagrade. Iako nije bila pisana za ovaj film, muzika čiji je autor italijanski kompozitor i pijanista Ludoviko Einaudi savršeno prati smenu emocija glavne junakinje. Frensis Mekdormand je još jednom dokazala da je izvrsna glumica i osvajanjem zlatne statue za najbolju žensku ulogu dobila bi svog trećeg Oskara, ali kako je i jedan od producenata ovog filma, takođe bi ga mogla osvojiti i u kategoriji za najbolji film.
Ova priča o solidarnosti, dobroti, snazi volje i neodustajanju od sebe svakako zaslužuje da bude nagrađena i prepoznata kao kvalitetna, jer nam u prvi plan ističe vrednosti koje vrlo često zaboravljamo, a i te kako su bitne.
Piše: Vladana Nikolić
by crs | Apr 25, 2021 | kultura
Spojleri!
Režiserski debi Emerald Fenel zaradio joj je nekoliko nominacija za Oskara, kao i dvije BAFTA nagrade, i to svakako ne bez razloga.
Ova osvetnička priča govori o suočavanju sa odgovornošću zbog seksualnih delikata. Likovi u filmu, izgleda, priznaju krivicu jedino kada su bukvalno primorani da sačuvaju svoju kožu – dihotomija iz stvarnosti gdje u javnosti svi prihvataju ulogu ljudi koji osuđuju ovakve zločine a u stvari često sudjeluju u njima, brutalno je prikazana kroz scene sa svim osobama koje su okrenule glavu kada je zapravo trebalo nešto konkretno preduzeti.
Upečatljive scene u kojima Kesi prelazi iz pijane, nesvjesne djevojke u ozbiljnu i staloženu možda i suviše realno prikazuju kako najčešće ovakvi muškarci reaguju kada su uhvaćeni na djelu. Od negiranja, do napadanja same žrtve, imamo paletu reakcija koje kod gledaoca izazivaju ogorčenje. Gledanje ovog filma često prati onaj poznati kiseli osmijeh izazvan situacijama u kojima iz nemoći ne preostaje ništa drugo sem da se nasmijemo.
Iako djeluje kao borba žena protiv muškaraca, zapravo je borba žena protiv društva, i onog što je u njemu prihvatljivo, s obzirom na to da i žene sudjeluju u zataškavanju i negiranju glavnog događaja koji pokreće cijeli film. Tužnu realnost predstavljaju scene u kojima većina likova ostaje u uvjerenju da ništa nisu skrivili i da su čak oni žrtve cijele situacije. Međutim, tračak nade u filmu i rediteljkino uvjerenje da su promjene moguće izražavaju se kroz lik advokata koji skrhan krivicom zbog svojih djela moli za oproštaj koji na kraju i dobija.
Kraj filma, s jedne strane tragičan, jer pokazuje kako suštinski u borbi prsa u prsa između žene i muškarca, žena će teško izvući živu glavu (u slučaju filma i bukvalno), ali sa druge strane ipak katarzičan jer pravda biva zadovoljena, zaokružuje priču i nagrađuje nas sa tragikomičnom scenom Maksovog lika koji bježi sa vjenčanja u nadi da ga neće uhapsiti.
Nezgrapno snimljeni kadrovi večere Kesi i Rajana sa porodicom, kao i dvominutna scena davljenja pojačavaju već često neprijatnu atmosferu filma, a treba spomenuti i muziku u kojoj preovlađuju hitovi pop pjevačica, što nije slučajnost, u aranžmanima prilagođenim tematici.
Keri Maligan je definitivno zvijezda ovog filma, koja sa lakoćom prelazi iz umiljate persone u jezivu Kill Bill-esque osvetnicu. Upecatljivost lika i njen odlicni performans daju joj velike sanse za pobjedu u kategoriji najbolje glumice.Savršeni kasting, pored Maligan, daje nam nekoliko iznenadjenja gdje tipični dobri momci poput Adam Brodija, Bo Burnama i Maks Grinfilda glume sasvim drugačije uloge.
Uprkos teškim temama kojima se bavi, ovaj film uspijeva da svojim crnim humorom i upadljivim vizualima bude zabavan od prvog do posljednjeg minuta u potpunosti pravdajući svoju nominaciju za najznačajniju filmsku nagradu.
Piše: Nađa Čelebić
by crs | Apr 24, 2021 | kultura
Nakon režiserskog debija Molly’s Game, Aaron Sorkin, koji je napravio karijeru zahvaljujući svojim brilijantnim scenarijima ( The Social Network, West Wing, Moneyball… ), opet se našao iza kamere. Ovog puta režirajući film, po istinitoj priči, u kojem je prikazao skandalozno suđenje demonstratnima koji su se zalagali za okončanje rata u Vijetnamu.
Kada spojite Sorkinove brilijantne dijaloge sa vhrunskom postavom u kojoj se nalaze Sacha Baron Cohen, Eddie Redmayne, Mark Rylance, Joseph Gordon-Levitt, Michael Keaton, Yahya Abdul-Mateen II i drugi, dobijate 2 sata ogromne napetosti, uz sporadične momente humora, pre svega u ulozi Cohena.
S obzirom da se radi o istinitom događaju, Sorkin ne gubi vreme objašnjavajući ko je ko, već od samog starta počinje priču sa pretpostavkom da znate pozadinu, ali i ako niste upoznati na kraju sve bude prilično razjašnjeno.
Ukratko, rat u Vijetnamu traje tada već preko 10 godina i mnogi nezadovoljni građani smatraju kako bi Amerika trebalo da se povuče iz sukoba, jer su platili preveliku cenu. Nakon incidenta sa policijom 7 članova biva uhapšeno. Optuženi da su oni napali policiju i inicirali konflikt našli su se pred lice (ne)pravde u liku sudije Juliusa Hoffmana, koji im od samog starta daje do znanja da ima prilično formirano mišljenje koje njima, najblaže rečeno, nikako ne ide u korist.
Kako da se izborite za slobodu ako protiv sebe imate upravo onog ko treba tu slobodu da vam omogući? Kako da dokažete nevinost kada vam je bilo presuđeno još pre nego što ste došli? Kako da iznesete svoje ideje na demokratski način u državi koja je sve samo ne demokratska? Upravo je centralni motiv filma da bez obzira na cenu ljudi uvek moraju da se bore za ono u šta veruju. Koliko god da je borba teška, protivnik moćan, sve šanse protiv vas, ukoliko ste u nešto ubeđeni, ne smete da odustanete.
Sorkin je pružio odlično napisanu i režiranu priču, sa fantastičnim performansima pre svega od strane Baron Cohena koji je glumio lik Abbie Hoffmana i zbog toga dobio nominaciju za Oskara. Meni su lično Mark Rylance u ulozi advokata Williama Kuntslera i Frank Langello, kao ozloglašeni sudija, ostavili najveći utisak, ali daleko od toga da je bilo ko podbacio. Takođe, treba napomenuti da Abdul-Mateen nastavlja da impresionira i pretpostavljam da će uskoro biti jedan od najvećih zvezda u Hollywoodu. Tempo filma je prilično brz, konstantno držeći vas na ivici i u neizvesnosti od sledećeg događaja uz nekoliko inspirativnih momenata.
Sve u svemu prilično solidan film, sa izglednim šansama da dobije Oskara, pre svega za najbolji scenario i editovanje.
Piše : Marko Palajić
