Select Page
Ko je najbolji fudbaler svih vremena?

Ko je najbolji fudbaler svih vremena?


Nakon što je Mesi najzad osvojio „Boginju” na Mundijalu u Kataru ove godine, mnogi smatraju da je sada pitanje najboljeg svih vremena u fudbalu jednostavno i konačno rešeno. Ali da li je to baš tako jednostavno?

Pre svega, moramo se rešiti neizbežne subjektivnosti vremena kome pripadamo i posmatramo kandidate za GOAT titulu. Pa tako ako pitate nekog ko je 60-ih gledao fudbal, on će vam reći kako je Pele najbolji, a osoba koja je fudbal pratila u osmoj deceniji proslog veka bi to isto rekla za Maradonu. Po istom principu ako biste danas zaustavili neku prosečnu mladu osobu na ulici, ona bi vam rekla da se bitka za najboljeg svih vremena isključivo vodi između Mesija i Ronalda. Sva sreća pa postoji Jutjub i to je jedna od platformi koja nam pomaže da se u određenoj meri rešimo te subjektivnosti epohe kojoj pripadamo i omogućava da pogledamo kompilaciju video klipova onih fudbalera koje nismo imali prilike da gledamo uzivo.

Takođe, mnogi poistovećuju isključivo talenat i fudbalske veštine sa bogatom i dugotrajnom karijerom koja pritom zavisi još od najmanje pet bitna faktora!

Da biste imali karijeru punu trofeja morate imati i vrhunske saigrače (1. faktor) i dobrog trenera (2. faktor) jer fudbal je timska igra gde je svaki šraf bitan i gde jedan igrač ne može da ostvaruje indvidualni uticaj kakav može, poređenja radi, da ostvari igrač u košarci i samim tim ne može biti u toj meri dominantno zaslužan za uspehe koje je tim kao celina realizovao.

A što se tiče imanja dugotrajne karijere, glavni preduslovi za nju su: zaobilazak povreda (3. faktor), fizička sprema (4. faktor) i možda ono najvažnije – sama želja i upornost igrača da igra dugo na visokom nivou (5. faktor).

Smatram da je sad mnogima jasno da onaj fudbaler koji je imao bolju timsku karijeru ili individualnu karijeru od drugog ne znači per se da je ujedno i bolji igrač jer i klupski uspesi a i individualna statistika zavise i od samog igrača ali i od tima. Primera radi, fudbaler koji postigne 50 golova u sezoni nastupajući za Real Madrid ne znači da bi toliko golova zabio da je nastupao za nekog bugarskog drugoligaša. Jednostavno ne može se prenebregnuti činjenica da je za postizanje gola potrebno najmanje dva igrača, asistenta i strelca, a izuzetno su retki ali i čarobni trenuci kada neki majstor fudbala primi loptu pa potom naniže protivničku odbranu i sam na svoju ruku postigne pogodak.

Dalje, potrebno je ispraviti nepravdu i u GOAT trku uključiti i odbrambene igrače i veznjake a koji uglavnom bivaju nezasluženo ignorisani. Jer koliko je važno postići gol toliko je važno i ne primiti ga, a na koji način je medijska scena nezahvalna prema zadnjoj liniji najviše moze pokazati sledeći primer. Naime, centarfor može tokom čitave utakmice propuštati šanse za pogodak ali će iz nekog desetog pokušaja uspeti da postigne gol i on će na kraju biti proglašen za heroja dok će štoper koji ga je u 9/10 situacija uspešno zaustavljao biti proglašen za tragičara utakmice! Poprilično nepravedno, zar ne?

E zato je potrebno pre imenovanja GOAT-a najpre sastaviti GOAT tim gde ćemo odrediti najboljeg igrača za svaku poziciju, u ovom slučaju za formaciju 4-2-3-1 za koju sam se odlučio. 

Izbor za GOAT golmana: Bufon, Kasiljas, Nojer.

Sva trojica su proglašavani po 5 puta za golmana godine i ovde je jako teško opredeliti se za jednoga ali moj glas ide Đanluiđiju Bufonu. Naime i dan danas, kod nas ali i u celom svetu, važi izraz Ovo ni Bufon ne bi odbranio i to ne bez razloga! Bufon je dospevao u najuži izbor za golmana godine neprikosnovenih 14 puta a nalazi se i na vrhu rang liste golmana koju od 1987. vodi Međunarodna federacija fudbalske istorije i statistike ( IFFHS ) sa rekordnih 357 poena.

Izbor za GOAT levog beka: R. Karlos, Marselo, Maldini.

Pre svega, iako je 60% svoje karijere proveo na poziciji levog beka, ja ću ipak Maldinija za potrebe ovog GOAT tima svrstati u centralne bekove tako da će se bitka za levog beka voditi između dva Brazilca. Nesumnjivo je da je Marselo tehnički potkovaniji od Karlosa i da je bio važna karika legendarne ekipe Real Madrida koja je osvojila LŠ rekordnih tri puta uzastopce. Ipak moj pik je R. Karlos jer smatram da je u pitanju jedan jako nepredvidiv igrač koji može postići gol čak i iz nemogućih uglova a takođe ga i krase slobodni udarci koji prkose zakonima fizike. Dodajmo na to i njegove karakteristične sprinteve po levom boku i postaje jasno zašto zaslužuje GOAT status.

Izbor za GOAT dvojac centralnih bekova: Nesta, Maldini, R. Ferdinand, Vidić, Ramos, Kanavaro, Teri, Van Dajk, Bekenbauer.

Moj prvi pik bez ikakvog oklevanja bi bio legendarni Paolo Maldini. Čovek koji je čitavu karijeru proveo u Milanu i sa njim osvojio 2 titule Kupa šampiona i još tri titule Lige Šampiona. Dok su Maldini i Franko Baresi činili štoperski tandem, Milan je na 196 utakmica primio svega 23 gola! Inteligentan, spretan, brz i lider na terenu, u njegovo vreme bilo je gotovo nemoguće ga predriblati.

Moj izbor drugog centralnog beka nije nimalo lagan s obzirom na sva ova zvučna imena ali prednost bih dao vatrenom Serhiju Ramosu. Čovek koji je tokom karijere osvojio sve moguće trofeje. Impulsivan, agresivan, hitar i lav koji nikada ne odustaje i bori se do poslednjeg atoma snage! Najviše će se pamtiti njegov izjednačujući pogodak glavom u finalu Lige šampiona 2014. protiv Atletiko Madrida, pogodak koji je omogućio Realu da izbori produžetke i potom savlada protivnika u nastavku meča nakon čega je Real najzad prekinuo post od 12 godina i osvojio „ušati” trofej! Koliko je Maldini bio gospodin i džentlmen na terenu toliko je Ramos podlac i mangup ali izvesna doza drskosti i bezobrazluka je neophodna formula za uspeh kako u sportu tako i u životu.

Izbor za GOAT desnog beka: Kafu, Dani Alves.

Ova dva Brazilca definitivno čine sam vrh kada je u pitanju pozicija desnog beka. Dani Alves je trenutno najtrofejniji fudbaler svih vremena sa 43 trofeja. Jedan od najboljih defanzivaca u igri 1 na 1. Najviše ću pamtiti njegove duele po boku protiv Kristijana Ronalda prilikom kojih je Alves često uspevao da isprovocira Ronalda i neretko izadje kao pobednik. S druge strane, Kafu je jedini fudbaler u istoriji koji je igrao u tri uzastopna finala na Svetskim prvenstvima od kojih je dva osvojio. Njegova kondicija, taktička inteligencija i tehnika su nepojmljive bilo kom desnom beku pre ili posle njega i upravo zato zadnju liniju zatvaram ovim velemajstorom.

Izbor za GOAT odbrambenog veznog igraca: Vijeira, Davids, Kazemiro, Makelele, Kante, Mateus, Buskec.

Možda i najvažnija pozicija na terenu, zadatak odbrambenog veznog igrača je da obezbeđuje sponu izmedju odbrane i veznog reda i time olakšava tranziciju iz zadnje linije u napad, maltretira protivničke igrače i svojim pametnim faulima sprečava kontranapade, kao i da generalno skine pritisak sa leđa poslednje četvorke. Od svih ovih “ pitbulova “ smatram da niko nije bolje nosio ulogu zadnjeg veznog od Kazemira koji je svojevremeno činio deo verovatno najbolje vezne trojke u istoriji fudbala (Kazemiro – Modrić – Kros) i upravo zato je on moj izbor za ovu poziciju.

Izbor za GOAT centralnog veznog igraca: Ćavi, Inijesta, Džerard, Lampard, Modrić.

Ova pozicija predstavlja mozak ekipe i sponu izmedju odbrane i napada. Posao centralnog veznog zahteva posedovanje neverovatne inteligencije, pregled igre, precizan pas i sposobnost zadržavanja lopte u posedu. I dok su Ćavi i Inijesta tokom čitave karijere (i klupske i reprezentativne) igrali pod okriljem samo jednog taktičkog sistema, tzv. tiki-take, Luka Modrić je tokom karijere uspevao da se uspešno prilagodi raznovrsnim sistemima igre. On je naime i jedini od ove petorice bivao nagrađivan Zlatnom loptom 2018. kada je sa hrvatskom reprezentacijom postao vicešampion sveta a i ove godine je predvodio Hrvatsku do trećeg mesta u Kataru! Zajedno sa Kazemirom i Krosom, činio je neizostavnu centralnu trojku legendarne generacije Real Madrida koja je osvojila tri Lige šampiona u nizu a ukupno je tokom karijere sa „Los Blancosima” 5 puta dizao u vis najvažniji klupski pehar i sasvim opravdano zacementirao svoje mesto u GOAT timu.

Izbor za GOAT ofanzivnog veznog igraca: Maradona, Zidan, Ronaldinjo.

Ova pozicija je uglavnom u svakom timu rezervisana za igrača sa brojem 10 na leđima. Ofanzivni vezni igrač povezuje sredinu terena i napad, glavni je plejmejker u timu i neko koga često odlikuje posedovanje najboljih tehničkih veština, izuzetan dribling i kreativnost u stvaranju šansi za gol. U ovoj ulozi su se tokom vremena našli jedni od najvećih virtuoza u istoriji fudbala i zato je veoma teško izabrati samo jednog od njih.

Analizu započinjemo sa Diegom Maradonom koji, zbog zavisnosti kokainom i raznim kontraverzama van terena, nije dugo trajao na visokom nivou iako je redovno izvodio magiju na terenu. Njegov igrački vrhunac je bio od 1986. do 1990. kada je osvojio Mundijal i Ligu Evrope i još jedanput bio finalista Svetskog prvenstva. Međutim Maradona je za ukupno 10 sezona u Evropi osvojio samo 7 trofeja i razlog za tako slab učinak upravo se veže za okolnosti van terena. Što se tiče Ronaldinja, on je 4 puta završavao sezonu u najužem izboru za nagradu Fifa World Player of the Year i dva puta trijumfovao. Razlog zbog čega Ronaldinjo nije duže trajao krije se u činjenici da je on već sa 26 godina osvojio sve što se osvojiti može (LŠ, Svetsko prvenstvo, Kopa Amerika, Zlatnu loptu…) nakon čega je izgubio želju i motivaciju da i dalje pobeđuje i bude u vrhu svetskog fudbala a što je rezultiralo u njegovom drastičnom padu forme posle 2007. godine. Ipak baš kao i Maradona, do kraja svoje karijere je umeo da izvede magiju na terenu što potvrđuje izreku da je Forma prolazna a klasa večna. Dakle faktor koji je nedostajao Maradoni da postane GOAT je svakako nedostatak konstantne fizičke kondicije uzrokovan njegovom zavisnošću, a Ronaldinjo nije imao dovoljno želje i upornosti. Zato je moj izbor Zinedin Zidan, fudbaler koji je čak 9 puta završavao u najužem izboru za FIFA igrača godine od kojih je 3 puta trijumfovao! Zizu je mnogo duže trajao i od Dinja i od Maradone, a zanimljivo je i da je baš kao vino sa godinama bivao sve bolji. Svetsko prvenstvo 2006. u Nemačkoj je bio njegov doktorat i jedan od najboljih individualnih performansa u istoriji fudbala! Prava je šteta što je karijeru završio bez šanse da se nađe među izvođačima penala i tako pomogne svom timu da po drugi put osvoji najvažniji trofej u fudbalu. Dakle, Zidanu su se tokom karijere poklopila svih 7 najbitnijih faktora (podsećam: talenat, veština, kvalitetni saigrači, dobar trener, zaobilazak povreda, fizička kondicija i upornost tj. želja za pobedom) neophodnih za uspešnu i dugotrajnu karijeru a što je ovaj svojim briljantnim partijama svakako opravdao i zaslužio GOAT status za najisturenijeg veznog igrača.

Izbor za GOAT levog krila: Kristijano Ronaldo, Dragan Džajic, Riberi, Gigs.

Kristijano Ronaldo je toliko ispred svojih konkurenata na ovoj poziciji da bi bilo suvišno upuštati se u dublju analizu.

Izbor za GOAT desnog krila: Best, Mesi, Roben, Bejl, Figo.

Iako i ovde naravno nemam razloga da objašnjavam zašto biram Mesija (iako je ovde konkurencija daleko jača i veća nego po levom krilu), mnogi od vas bi se mogli zapitati zašto sam ga svrstao baš na ovu poziciju. Tri su razloga za tako nešto:

1) Mesi je bolji od svih ostalih na ovoj poziciji

2) Mesi je tokom karijere najviše mečeva upravo odigrao na desnom boku

3) Postoji fudbaler koji je bolji na mestu najisturenijeg igrača na terenu

Izbor za GOAT strelca: Pele, Ronaldo, Anri.

Tijeri Anri je često smatran najboljim igračem u istoriji Premijer lige a njegova maestralna izdanja i rezultati taj podatak svakako potkrepljuju i opravdavaju njegovo mesto u najužem izboru za GOAT centarfora! Činio je legendarnu generaciju „Nedodirljivih” koja je sa Arsenalom u sezoni 2003/2004 osvojila Premijer ligu bez ijednog poraza!

Kada je reč o Peleu, potrebno je razbiti mit o njemu kao o nekakvom neprikosnoveno najboljem igraču svih vremena, a za šta je zaslužna moćna propaganda. Pre svega, njegov često istican argument koji bi ga uzdigao na sam pijedestal najboljeg je podatak da je tokom karijere zabio 1283 pogotka. To prosto nije tačno zato što je od tih 1283 „samo” 767 sa oficijalnih mečeva dok je ostatak postignut na prijateljskim utakmicama. Dalje, iako i brojka od 767 golova deluje poprilično impresivno, činjenica je da Pele nikada nije igrao u Evropi gde je odvajkada bila najjača klupska konkurencija. Pele svakako ostaje jedini fudbaler u istoriji koji je osvojio tri Svetska prvenstva ali vredi spomenuti da nijednom nije uspeo da se nametne kao najbolji strelac na Mundijalu. Štaviše, nijednom nije bio ni blizu da takav rezultat ostvari jer je 1958. postigao 6 golova u poređenju  sa Fontejnovih 13 a 1970. je 4 puta tresao protivničku mrežu dok je Gerd Miler zabio 10 komada. Takođe kada je Brazil 1962. po drugi put postao šampion sveta, Edson je zabio svega jedan gol na dva meča. Uzimajući sve to u obzir i činjenicu da nikada nije igrao u Evropi, smatram da postoji nemali broj napadača (Gerd Miler, Puškaš, Van Basten, Suarez, Ibrahimović, Raul, Romario…) koji zaslužuju da se nađu u istom ili pak višem rangu od Pelea.

Luis Nazario Ronaldo de Lima, u svetu poznatiji kao Ronaldo Fenomeno a kod nas kao Zuba Ronaldo, je do dana današnjeg ostao najmlađi dobitnik priznanja FIFA World Player of the Year sa 20 godina i 4 meseca (nagrada dodeljena ’97 za performanse u prethodnoj godini) kao i jedini igrač u istoriji koji je bivao tri puta proglašavan najboljim igračem godine a da je svaki put nagradu primio nastupajući za različiti klub (’97 je primio nagradu u dresu Barselone, ’98 u dresu Intera i ’02 u dresu Reala). Roni je bio najveća noćna mora za golmane u ono vreme i dovoljno govori podatak da je čak 88 golova postigao nakon što bi prethodno predriblao čuvara mreže! Takođe je osvajač dva Mundijala i svojevremeno najbolji strelac svih vremena na tom takmičenju. Takva kombinacija snage, brzine, tehnike i završnice nije bila svojstvena nijednom centarforu do sada i jasno je zašto upravo sa Ronaldom kompletiram ovaj GOAT tim.

Sada kada smo kompletirali GOAT tim potrebno je utvrditi i GOAT-a ali ne jednog vec trojicu! Naime, već sam objasnio da se prednost ne može  dati ni jednom segmentu formacije jer bez kohezije sva tri dela (odbrane, sredine i napada) nema uspešnog rezultata. A i uostalom, kako biste ustanovili ko je bolji igrač između, recimo, defanzivnog veznog i krilnog igrača ili pak izmedju levog beka i centarfora? Sve te pozicije imaju drugačije ali i ujedno podjednako važne zadatke na terenu i zato ne postoji računica koja bi ih uporedila. Ipak, ono što možemo da uradimo jeste da odredimo po jednog  GOAT-a za svaku od tri regije, baš zbog srodnosti u zadacima a i zato što se efikasnost može porediti na osnovu individualnog uticaja na red formacije kojoj igrač pripada.

Što se tiče Goat-a odbrane, za mene je tu stvar jasna. I dok su njegovi ofanzivni kapaciteti slabiji nego kod ostalih iz ove GOAT zadnje linije, kada su u pitanju defanzivne sposobnosti, Maldini nadmašuje svoje „saigrače” u svakom aspektu. Naime, zbog mogućnosti veštog korišćenja oba stopala, Italijan je mogao da igra podjednako dobro na oba boka kao i na mestu štopera. Markiranje, uklizavanje, igra jedan na jedan, čitanje igre na terenu, u svim tim kategorijama je Maldini broj 1 u istoriji i zato zaslužuje da dobije status GOAT-a odbrane!

Kada je reč o najboljem veznjaku svih vremena, situacija je malo delikatnija s obzirom na nemalu razliku u suštini pozicija ofanzivnog i defanzivnog igrača. Ono što sa sigurnošću mogu da kažem jeste da je Zidan kompletniji igrač od Modrića i neko ko je ostvarivao veći uticaj na igru svog tima. Zidan je definitivno neko ko bi zbog svojih tehničkih sposobnosti mogao da igra i na poziciji centralnog veznog a zbog svoje snage i čvrstine u duelu mogao bi u određenoj meri da iznese i ulogu defanzivnog veznog igrača dok Kazemiro nema dovoljne kompetencije za bilo koju drugu poziciju u veznom redu osim svoje primarne. Zbog svega toga status GOAT-a sredine terena odnosi Zinedin Zidan!

I naposletku, došao je red da odredimo GOAT-a napadača! Za mnoge su napadači najomiljeniji igrači jer su upravo oni glavni odgovorni za postizanje pogodaka a i generalno ljudi više vole da gledaju driblinge i šuteve ka golu od odbrambenih poteza. Ipak, to napadače ne čini jedinim konkurentima za najboljeg svih vremena kao što sam i objasnio na početku analize. Parametri kojima ću se služiti za određenje najboljeg napadača svih vremena su: 1) poređenje fudbalskih era 2) individualna statistika 3) performansi na evropskim takmičenjima 4) performansi na Svetskim prvenstvima 5) umeće sa loptom. 

1) Kristijano Ronaldo i Mesi su svakako savremenici koji su igrali u istoj eri fudbala dok je Ronaldo de Lima svoj zenit karijere imao od sredine 90-ih godina prošlog veka pa do ranih 2000-ih. Pojedini smatraju kako je fudbal koji se igra u poslednjih 10 godina na višem nivou od onog koji se igrao pre 20 godina. To apsolutno nije tačno. Najviše gde je fudbal za poslednjih 10 godina evoluirao je u povećanom broju sprinteva po utakmici i generalno gledano imamo sve više igrača koji mogu da pretrče 100 metara ispod 11 sekundi. Takođe, nutricionizam i treninzi su mnogo kvalitetniji nego pre ali to sve možemo da svrstamo pod taj fizičko-kondicioni segment. Da je najbolji fudbal isključivo onaj koji se bazira na brzini tj. fizikaliji, afričke reprezentacije bi odavno dominirale na Svetskim prvenstvima. Dakle iako je fudbal danas brži ne znači istovremeno da je i bolji jer kaska za zlatnom erom u važnim aspektima a pre svega u odbrani i kompetitivnosti. Naime, danas su igrači itekako zaštićeniji nego pre 20 godina i mnogo više penala se dosuđuje. Nema više tako grube igre i brutalnih startova kao ni kvalitetnih defanzivaca i samim tim je mnogo lakše zabiti gol. Razlog zbog koga Ronaldo i Mesi traju 15 godina je, između ostalog, zato što nikada nisu imali ozbiljnije povrede a razlog za tako nešto je upravo meka i loša odbrana koja se igra iz tri nadovezujuća razloga: 1) sudije su tokom vremena počele oštrije da kažnjavaju startove, 2) igra je postala manje gruba i 3) defanzivci su prinuđeni da igraju jalovu odbranu što rezultuje u postepenoj degradaciji defanzivnih sposobnosti i veći naglasak ka njihovim ofanzivnim potencijalima. I zato u fudbalu danas sve više imate centarhalfove sa tehnikom veznjaka i sposobnošću kreiranja igre kao što i današnje centre u NBA-u često krasi mogućnost organizacije napada i šut za tri poena. Zašto se takva promena u fudbalu dogodila? Jednostavno, zato što je FIFA htela da učini igru atraktivnijom i poveća broj datih golova po meču. Poređenja radi, sa istim razlogom (da se igra učini atraktivnijom i da se poveća broj koševa) u NBA-u je početkom veka prvo uvedeno pravilo defanzivne tri sekunde (odbrana više nije mogla da kampuje pod košem i samim tim je postalo lakše probiti se do obruča), a potom je i ubrzo ukinut body check koji je omogućavao lakše markiranje i agresivniju odbranu. Dakle, ne smatram da su štoperi u poslednjih 10 godina bili nužno lošiji nego oni od pre 20 i 30 godina već da im je prosto bilo onemogućeno da igraju čvršće, rizičnije, agresivnije pa samim tim i bolje. A što se tiče kompetitivnosti Ronaldove i ove današnje ere, pa prosto pogledajte koje su sve fudbalske veličine tada bile konkurenti za osvajanje Zlatne lopte: Zidan, Figo, Rivaldo, Maldini, Roberto Karlos, Bergkamp, Nesta, Ronaldinjo, Anri, Raul, Batistuta, Ševčenko… Poprilično jača konkurencija nego danas! Stoga smatram da je Ronaldo pripadao zlatnoj eri fudbala a koja je po mom dubokom uverenju započela 1992. godine (tada je uveden indirekt u fudbalu – pravilo koje zabranjuje golmanu da uzme loptu u ruke nakon namernog pasa stopalom od svog saigrača i godine kada je evropski Kup šampiona promenio svoj format i postao današnja Liga šampiona) i trajala do 2010. godine (kada je većina legendi koji su igrali u poslednjih 20 godina završilo karijeru). U ovu kategoriju penzionisanih legendi bih svrstao i pojedince poput Ronaldinja, Kake, Anrija, Snajdera i Adriana koji su, iako zvanično penzionisani u drugoj deceniji 21. veka, svoje najbolje dane ostavili u prvoj.

2) Što se statistike tiče, Brazilac je na ukupno 616 odigranih mečeva postigao 414 golova dok je Portugalac, poređenja radi, na prvih 623 utakmica zabio 436 pogotka (ukupno 819 na 1144 utakmica) a Argentinac na prvih 637 susreta 552 (ukupno 794 na 1004 utakmica) puta tresao protivničku mrežu. Dakle iako ima nešto lošiju statistiku od ostale dvojice, valja se podsetiti da Ronaldo posle famozne rupture kolena (a za koju lično Ronaldo krivi loše personalne treninge koji su mu i oslabili kolena) više nije bio isti igrač. Izgubio je i brzinu i agilnost a kasnije se i ugojio zbog problema sa štitastom žlezdom. Poređenja radi, gledajući statistiku sve trojice zaključno sa sezonom u kojoj su napunili 23 godine, Brazilac je na 245 utakmice postigao 208 gola, Mesi na 214 susreta 127 pogotka dok je Kristijano na 270 mečeva slavio 97 puta. Nesumnjivo je dakle da je Fenomeno bio mnogo veći talenat od obojice koji se već sa 21. godinom dokazao u čak tri Lige Petice (u pitanju su holandsko, špansko iitalijansko prvenstvo) i jedino su ga povrede sprečile da ostvari svoj puni potencijal.

3) Kada je reč o Ligi šampiona (teretu koji se Brazilcu stavlja na vrat iako ni Maradona to takmičenje nikad nije osvojio), Kristijano je izlazio kao osvajač tog takmičenja pet puta a Mesi četiri. Nesumnjivo je da su Portugalac i Argentinac dali veliki doprinos za te trijumfe što njihove statistike (K. Ronaldo 140 golova na 183 utakmice, Mesi 129 golova na 161 utakmicu) jasno pokazuju ali nesporno je i da su imali i odlične timove koji su im bili podređeni i najbolje trenere koji su ih predvodili. Što se tiče Zube, on je prvi put zaigrao to takmičenje sa Interom u sezoni ’98/99 koji u to vreme nije bio među najjačim klubovima na svetu, a kasniji neuspeh sa Galaktikosima se može objasniti sledećim razlozima: 1) otpuštanje Del Boskea sa mesta trenerauprkos veoma uspešne sezone u leto 2003, 2) prodaja Makelelea, Iera i Mekmanamana takođe u leto 2003. čime je klub izgubio balans i 3) dovođenje pregršt nedovoljno dobrih trenera (u periodu od 2003-2006) koji nisu uspeli da usklade tim prepun fudbalskih zvezda. Fenomeno je, inače, ukupno odigrao svega 40 utakmica u ovom takmičenju i zabeležio 14 pogodaka (Kristijano 11 golova na prvih 40 nastupa, a Mesi 21). Ipak, Brazilac je 1997. uspeo da osvoji Kup pobednika kupova sa Barselonom (takmičenje koje je ukinuto 1999. godine) kao i Ligu Evrope sa Interom 1998. 

4) Došli smo i do četvrtog parametra a koji je u vezi sa performansima na Svetskim prvenstvima. Ako ste mislili da je Mesijevo izdanje nešto spektakularno na ovogodišnjem Mundijalu u Kataru  prilikom kog je postigao 7 golova od kojih su 5 penali, šta biste onda rekli na činjenicu da je Ronaldo postigao 8 pogotka na Mundijalu u Japanu i Južnoj Koreji 2002. od kojih su svih 8 golova postignuti iz igre? Da stvar bude još spektakularnija, Ronaldo se te 2002. godine vratio fudbalu posle dvoipogodišnje pauze! Dvostruki osvajač „boginje“ i svojevremeno najbolji strelac Svetskih prvenstava svih vremena zabeležio je ukupno 15 golova na 19 utakmica dok je Mesi postigao 13 pogotka na 26 izdanja a Kristijano 8 golova na 22 susreta. I dok su Mesi i Ronaldo de Lima imali odlične saigrače u reprezentaciji i bili među glavnim konkurentima za osvajanje na svakom Mundijalu, Kristijano Ronaldo nije imao tu sreću da na svakom Svetskom prvenstvu ima jak tim. Jedina dva puta kada je imao realnije šanse za osvajanje „boginje“ je bilo 2006. u Nemačkoj i ove godine u Kataru.

5) Kada je umeće sa loptom u pitanju, reći ću odmah da su Brazilac i Argentinac daleko veštiji nego Portugalac. Naime, po mom dubokom uverenju, Kristijano je kompletniji napadač (pre svega zbog svoje besprekorne skok igre) od ova dva Južnoamerikanca ali je zapravo daleko opasniji igrač kada lopta nije u njegovom posedu. On je fudbaler koji je usavršio pozicioniranje na terenu i tip igrača koji pre postizanja pogotka ostvari svega nekoliko kontakta sa loptom. Naravno, pamtiće se njegove bombe sa 30 i više metara kao i raznorazni driblinzi za vreme prvog mandata u Mančesteru i u prvih nekoliko sezona u Madridu ali je već od sezone 2013/2014 postao klasičan centarfor koji igra na poziciji levog krila. Što se tiče Mesija, on je jednostavne poteze poput igre 1-2, varke telom i driblanja protivnika prostim  guranjem lopte doveo do nivoa savršenstva. U tim njegovim jednostavnim ali efikasnim driblinzima mu definitivno pomaže njegovo nisko težište kao i moderna odbrana ali njegova kontrola lopte na malom prostoru verovatno je i najbolja u istoriji! Kada je reč o Brazilcu, niko pre ili posle njega nije bolje izvodio biciklice a i jedini je bio koje je mogao da uradi elastiko iz punog trka! Ronaldovi trikovi na terenu su bili plod njegove lične kreacije i talenta i takvu magiju sam video još samo kod njegovog sunarodnika Ronaldinja. Ovaj poslednji parametar bih završio sledećom hipotezom:

Ako ja mogu da uradim sa loptom ono što vi možete, ali vi ne možete da uradite ono što ja mogu, kako vi možete biti bolji od mene? “

Uviđamo da su se Kristijanu i Mesiju tokom karijere poklopila svih 7 faktora (talenat, veštine, kvalitetan tim, dobri treneri, zaobilazak povreda, fizička sprema i neprestana želja za pobeđivanjem) što se odrazilo i na broj trofeja koje su osvojili kao i na njihovu besprekornu individualnu statistiku. Međutim, poređenjem njihove ere sa onom zlatnom (1992 – 2010), dolazimo do zaključka da je Ronaldo Nazario, iako se suočavao sa mnogo čvršćom i boljom odbranom, imao efikasniju individualnu statistiku i od Argentinca i Portugalca sve dok nije doživeo rupturu kolena. Međutim, uprkos povredama, problemima sa gojaznošću i time što je odigrao skoro upola manje utakmica nego Kristijano i Mesi, Brazilac je osvojio sve trofeje osim Lige šampiona. Iako je imao svega nekoliko sezona na najvišem nivou, upravo je Zuba smatran, od strane svojih nekadašnjih saigrača i analitičara, najboljim igračem svoje generacije. Zamislite samo šta bi sve postigao da se nikada nije povredio. Vodeći se zdravom logikom, ako je Ronaldo u jačoj eri bio najbolji i terorisao neke od najboljih odbrana svih vremena, šta bi tek učinio u ovom modernom vremenu kada se igra jalova odbrana i u kome su napadači zaštićeniji nego pre?Kakva bi Ronijeva efikasnost tek bila da je imao privilegiju da mu je ceo tim podređen i radi za njegovu statistiku kao što su to Real i Barsa činili za Kristijana tj. Mesija? Koliko bi trajao da su kondicioni treninzi i nutricionizam bili tada na nivou na kojem su danas? Smatram da možemo otkloniti hipotetiku i dati odgovore na sva ova pitanja ako se vodimo analogijom da onaj koji može bolje pod težim uslovima, može još bolje pod lakšim tj. povoljnijim uslovima!

Krene Ronaldo u kontranapad a Nesta i ja sami u odbrani – reči  su našeg preminulog Siniše Mihajlovića kojim na kraju završavam ovu diskusiju i dajem Ronaldu de Limi status GOAT-a napadača!

Međutim neću vam ostati dužan za debatu izmedju Kristijana i Mesija koju bih rešio na sledeći način. Smatram da je Kristijano Ronaldo prilagodljiviji igrač od Mesija a što i dokazuju njegove odlične partije u Mančesteru, Realu i Juventusu. Međutim ako Mesi igra u Barseloni ili prosto u timu sa svojim dugogodišnjim saigračima, on će biti korisniji igrač na terenu od Kristijana Ronalda, baš zbog te razlike u umeću sa loptom i mogućnosti da se bolje poveže sa ekipom ali ako bismo ih obojicu stavili u neke neutralne timove, smatram da bi Portugalac odneo prevagu.


Bufon, Maldini, Zidan i Ronaldo
 – to su četiri najbolja fudbalera svih vremena. Veliki ste onoliko koliko vam je protivnik velik, a ovi igrači su definitivno igrali protiv najboljih i uspeli da postanu najbolji!

Piše: Vasilije Zdravković

Kad padne noć

Kad padne noć


Ovo je moja druga Murakamijeva knjiga i negde na internetu, pre početka čitanja ove knjige, naišla sam na rečenicu jednog čitaoca, kako „ovo nije roman sa kojim treba žuriti” i slažem se sa ovom izjavom.
Tokom prvog susreta sa Murakamijem, čitala sam „Bezbojnog Cukurua Tazakija” i zaista nisam bila sigurna šta da mislim o njegovom načinu pisanja. Međutim, pustivši da mi se utisci slegnu, shvatila sam da Murakami ima prelep i specifičan način pisanja i da želim da pročitam još njegovih dela. Tako sam se susrela sa knjigom „Kad padne noć”, koja je postala moja, trenutno, najdraža knjiga.

Iako je stil pisanja veoma jednostavan, trebalo mi je vreme da je pročitam. Sama knjiga od čitalaca zahteva pažnju, odnosno da se ne žuri sa čitanjem. Da se obrati pažnja šta Haruki zaista želi da kaže.

Čitajući knjigu, shvatićete da smo u stvari mi, čitaoci posmatrači, nadzorne kamere noćnog života koji se događa u Tokiju. Ovim nas Haruki uključuje u radnju knjige, mi smo njegovi saučesnici, ili možda svedoci događaja, koji se odvijaju te noći. Govori nam o tome da ljudi ono što iskazuju u određenim situacijama, nije nužno ono što zaista osećaju duboko u sebi. Da tokom dana možemo da vodimo jedan život, a kad noć padne pretvaramo se u nešto sasvim drugo, nepoznato ljudima oko nas.

Knjiga prati pet ljudi, pet izgubljenih duša, kojima se te noći isprepliću putevi. Uz usamljenost i otuđenost mlade generacije koja se trudi da uskladi svoje ideale i realnost i neizostavnu muziku u pozadini, Murakamijev svet u ovom romanu jeste svet snova u kojem ljudi nestaju u televizijskoj slici dok njihov odraz ostaje u ogledalu i kada oni napuste prostoriju.

Posebno sam uživala u razgovorima između Takahašija i Mari. Ne mogu da odredim tačno šta je to u njihovim rečima bilo, da knjigu zavolim još više, ali bilo je  nečeg ‘posebnog’ i ‘čistog’. Sa Murakamijevim knjigama nikada ne bih mogla tačno da vam opišem osećaj koji njegove knjige oživljavaju, jer imam utisak da su to svi osećaji u jednom.

Ono što Harukijeve knjige naročito krasi, jeste da odišu džezom. Toliko džez numera u svakoj knjizi, i to je ono što me je najviše oduševilo, kao ljubitelja istog.

Murakami zna kako da sastavi priču, misli i muziku zajedno, veoma dobro, a ako ste i vi ljubitelj džeza i na neki način misterioznih romana, onda je “Kad padne noć” savršen izbor.

Piše: Milica Kršić

Postavljanje granica u remote načinu rada

Postavljanje granica u remote načinu rada

Kao odgovor na neizvesnost trenutne pandemijske situacije,  mnogi oblici biznisa i poslovanja preselili su se u onlajn prostor, te samim tim bili prinudjeni znatno promeniti kanale komunikacije i prilagoditi svoje radne politike virtuelnom prostoru.

Zbog drastične promene načina rada, koji se sada uglavnom odvija od kuće, postali su relevantni zahtevi koji ranije nisu bili toliko uočljivi. Najveći problem sada svakako predstavlja dostupnost radnika i snižen nivo produktivnosti. Istraživači su ustanovili da čak i kod radnika koji pre pandemije nisu imali problem sa postavljanjem granica u poslovnoj hijerarhiji, prelazak na tehnologiju značajno je doprineo brisanju nekada čvrstih granica. Takodje je očigledan porast „burnout” sindroma koji ne predstavlja samo puku iscrpljenost već nastaje kao posledica intenzivnog stresa, najčešće prouzrokovanog prolongiranim radnim vremenom i nedostižnim zahtevima. 

Zbog svega navedenog, izuzetno je važno senzibilno sistemsko prilagodjavanje novim radnim uslovima i razumevanje indvidualnih potreba koje mogu ograničiti ili usporiti potpunu integraciju već duže ustanovljenih i tipičnih zadataka zaposlenog u remote načinu rada. Oni nam naizgled ne dozvoljavaju usporenost, već se isključivo potencira rezultat, koji međutim nije izvodljiv bez doze fleksibilnosti i autorefleksije, pre svega od strane menadžerskih i direktorskih pozicija. Upravo su one odgovorni oslonac svake organizacijske kulture i njima je najpotrebnija često eksterna (konsultantska) podrška za bolje razumevanje interpersonalnih odnosa i posledično bolje produktivnosti zaposlenih zbog razgraničavanja ličnog od poslovnog.

Jedan od novopostojećih izazova je manjak personalne, face to face interakcije. Mnogi zaposleni kao problem navode manje resurse prilikom traženja pomoći jer smatraju da zbog ograničenosti na virtuelno nemaju dovoljnu komunikacijsku podršku od strane supervizora, te njihove nedoumice često nisu prepoznate. Takodje je prisutna otežana dostupnost informacija i dobijanje odgovora od strane kolega jer su odnosi plastičniji. 

Kao jedan od najčešćih problema navodi se i socijalna izolacija koja obično prerasta u oblik usamljenosti jer zaposlenima nedostaje neformalno druženje i networking koji doprinosi i boljem poslovanju i unapređivanju komunikacijskih sposobnosti. Iako postoji mišljenje da su ekstroverti pod najvećim socijalnim uticajem i da najteže podnose samostalno radno okruženje, činjenice potvrđuju da je efekat dugoročne izolacije najštetniji za introvertne zaposlene kojima je odsečen svaki put nužne interakcije ka pozitivnom feedback-u i porastu ili održavanju samopouzdanja. 

Način na koji može svako na višoj hijerarhijskoj poziciji da doprinese smanjenju navedenih poteškoća je informisanje o mogućim akcijama koje je potrebno preduzeti. 

Jedna od njih je omogućiti više komunikacionih sredstava putem kojih zaposleni mogu efikasnije sarađivati, kao što su na primer video konferencije ili aplikacije za interno slanje poruka.

Jedan od načina da se odredi zdraviji odnos, baziran na balansu izmedju ličnih zahteva, granica i spoljašnjih uslova, jeste zalaganje za njih prilikom osećanja nepravde ili pokušaja narušavanja ljudskog identiteta. Ključno je razumeti sebe u prostoru u kom se nalazimo i jasno, konzicno i odlučno reći „ne” kada situacija to zahteva. To je veština koja se usvaja vremenom a neophodna je za asertivnost i očuvanje balansirane ličnosti, poslovno i privatno ispunjene. Potrebno je razumeti da negacija ne podrazumeva napad na nečiju ličnost i da postoje različiti stepeni (ne)slaganja koji se mogu iskomunicirati na zdrav način, sa uvažavanjem ličnog prostora i tuđeg poštovanja. Upravo takav način je širenje perspektive, razmatranje svih mogućih opcija, postavljanje liste prioriteta na ličnom nivou i dogovora sa sobom od kojih ne odstupamo. 

Takođe, bitno je postaviti jasna pravila angažovanja koja sužavaju prostor individualne dostupnosti. To se najčešće naziva osnovnim pravilima. Jedan način je da se ustanovi vreme nakon kojeg zaposleni neće biti dostupan, osim u hitnim slučajevima i poželjno je taj isti model primenjivati bez diskriminacije. 

Potreban je naravno organizacijski konsenzus oko preferiranog vremena započinjanja i završetka radnog dana, kao i jasno određenje vremena za pauzu. Nužno je naglastiti koliko traje pauza i da je potpuno beskorisno aktivno ostajanje, uključenje na video sastanke ili konferencije kada je vreme za dogovorenu pauzu započeto. Time se ublažava kultura takmičarstva i individualizma, jer se samim premeštanjem u onlajn prostor često premešta i želja za napredovanjem samom prisutnošću sastancima, a zarad toga da to nadređeni prepozna, dok se zapravo ne postiže nikakva produktivnost pukim ostajanjem onlajn

Kada je reč o kolektivnom dogovaranju i poštovanju vremenskih odrednica treba obratiti pažnju na emocionalne potrebe svakog zaposlenog. Mnogi radni uslovi su haotični i prilagođavanje u novonastalom okruženju zahteva nivo stabilnosti. Zato je preporučljivo koristiti antistres tehnike za obučavanje, pre svega mendažera, a i stimulisati što veći broj zaposlenih osvešćivanjem o stres menadžmentu i njihovim radnim pravima. Očekuje se razumevanje za sve učestaliju anskioznost zaspolenih koja raste paralelno sa sve većim zadacima i obavezama, a vrlo je problematično sve manje razumevanje individualnih potreba i nizak nivo empatije prema zaposlenima od strane nadređenih. 

Istraživanja o emocionalnoj inteligenciji na radnom mestu govore u prilog činjenici da stil liderstva direktno utiče na zaposlene i njihov poslovni performans. Zato je potrebno razgovarati o ličnim potrebama i stresu, kao i nuditi adekvatnu obuku na temu upravljanja vremenom i stresom,  što je danas vrlo lako dostpuno. Potrebna je samo svest i želja za napretkom, pretvorena u upravljanje ljudskim potencijalom. 

Piše: Ana Sara Simić

Bife Ateljea 212

Bife Ateljea 212

Atelje 212 ove godine proslavlja 65. rođendan. Godine ozbiljne zrelosti, tako da se već može podvući crta i osvrnuti se na sve učinjeno, neučinjeno, zaboravljeno i potisnuto. Mnogi veliki glumci su marširali Ateljeom, mnogi tek stasali u velike, pregršt uloga je odigrano, zagrmelo hiljade aplauza i zasijalo nebrojeno pozorišnih nagrada, ali jedna stvar je ostala najupečatljivija – a to je bife. Nije bife bio samo nekoliko pića, oblak duvanskog dima i po neka pepeljara. Bife Ateljea 212 je ondašnjem Beogradu bio epicentar kulture, boemštine i intelektualne elite. Ukoliko ste imali sreće i našli se u Ateljeu, mogli ste prisustvovati dijalozima Mihiza, Danila Kiša i Borislava Pekića, čangrizavom pogledu Zorana Radmilovića, novom fazonu Dragana Nikolića ili friškom aforizmu Ljube Moljca. Tajming uopšte nije bio bitan, s obzirom na to da se pilo od jutarnjih časova, a postave reprezentacije Bifea Ateljea 212 su se samo u toku dana smenjivale. Iako na prvi pogled zvuči veoma otmeno i grandiozno, bife zauzima samo nekoliko kvadratnih metara. Dovoljno da najstariji i najugledniji zauzmu svoja već stečena počasna mesta, a da se mlađi poguraju oko šanka i po ćoškovima i prisustvuju istoriji. Istoriji koja je stvorila Radovana III, Kosu, Korešpodenciju, Kralja Ibija. 

Nisu se u bifeu stvarale samo predstave. Prozujao je kroz bife i Poslednji krug u Monci, trijumf dečačkog, krstaškog prijateljstva Gage Nikolića i Dušana Prelevića i trijumf beogradskog mangupstva. Slavile su se nagrade, premijere, jubileji, ali se najviše slavio život i prijateljstvo. 

Pilo se kako piju umetnici, slavilo se kako slave glumci, čašćavalo se kako časte ljudi. 

Umetnici su počeli dobijati taj čuveni prefiks „boem”, sve dok ih jednom, vidno iznerviran, dekorater Ateljea 212, Đoka Milovanov, nije upitao jedno razumsko pitanje, a to je: „Kako to, kad se glumac napije, onda je boem, a kad se dekorater napije, onda je pijandura?” Ni dan danas na to pitanje nije pronađen adekvatan odgovor, ali možda više nije ni važno, jer je boemština već dugo kategorija koja pripada istoriji, ali ne i sadašnjosti.

Pisale su se pesme na salvetama, žvrljali portreti na notesima, sricali šaljivi epitafi za nadgrobne spomenike. I sve je to činilo najsavremenije beogradsko pozorište. 

Proći će još mnogo Beograđana Svetogorskom ulicom, odigraće se još hiljade predstava na scenama Mire Trailović i Petra Kralja, angažovaće se još stotine talentovanih glumaca, ali će zauvek ostati neprežaljen stari duh bifea. Toliko intelektualaca, avangarde, umetnika, mangupa i boema, a samo jedan bife. Bife Ateljea 212.

Piše: Teodora Vuković

Foto: Atelje 212; privatna arhiva

Uhvati zeca

Uhvati zeca


Jedna sunčana beogradska subota završila se među policama jedne knjižare, gdje se moja prijateljica poslužila malom prevarom i navela me da kažem šta sledeće planiram da čitam, a zatim mi kao rođendanski poklon pružila knjigu o ženskom prijateljstvu. Uhvati zeca to svakako jeste. Istovremeno, to je i priča o odrastanju. O sazrijevanju i nesigurnostima. Traganju za sopstvenim identitetom. O shvatanju sebe. I shvatanju drugih.

Kroz dva narativna toka, Sara priča o Lejli i sebi, o djetinjstvu i onom što se dešavalo nakon dvanaest godina tišine. Živi u Dablinu. Ima Majkla. I ima avokado. Jedan poziv je bio dovoljan da sve ono potisnuto, namjerno ili nenamjerno zaboravljeno, opet izbije na površinu. Le(j)la. Bosna. Jezik.

Rasle su u ratom zahvaćenoj zemlji, kad je on „postao konstanta, kao dodatni hemijski element u vazduhu”. Opisujući polazak u školu, pravljenje papirnih lutki, rođendane, u jednom trenutku priznaje da ne može da se sjeti pola svog djetinjstva, ali da se njenih detalja sjeća sa iritantnom jasnoćom. Posebno mjesto u priči zauzima Armin, prva simpatija, prvo divljenje, koji je jednako bitan i poslije toliko vremena. Bilo je dovoljno samo čuti njegovo ime da ostavi sve i pođe da ga nađe.

Kroz cijelu priču je dominantna nesigurnost, a naročito u odnosu na Lejlu, čiju potvrdu neprekidno traži, uprkos njenoj upornoj samoživosti, nemarnosti i površnosti. Njenu sjenku stalno osjeća, dok se trudi da bude kul, da privuče pažnju dječaka, da ima svoje omiljeno, a opet da bude posebna kao ona (Koja to možda i nije?). Lejla je sebična, kraljica drame, nikad ne prihvata krivicu i uvijek sa lakoćom uspijeva da istakne sebe u prvi plan i natjera ljude da joj ispune želje. Tim ponašanjem u svojoj najboljoj prijateljici izaziva osjećanje inferiornosti i uvjerenje da je u svemu bolja, zbog čega se Sara osjeća manje vrijednom. Tako je i na promociji sopstvene zbirke osjetila sramotu, misleći da su joj stihovi jadni, jer je iz publike osjetila njen osuđivački pogled. A možda je to sve samo bio način na koji je Sara, osjetljiva i sklona analizi, vidjela i doživljavala stvari, jer najčešće se ne podrazumijeva kod drugih ono što se podrazumijeva kod nas. Nju čak i nakon toliko godina muče ista pitanja, koja je vraćaju u ulogu one nesigurne djevojčice. A Lejla… Lejla je samo htjela da počnu ispočetka.

Lana Bastašić sa izuzetnim razumijevanjem sazrijevanja kao bolnog procesa, infantilnih strahova, dilema, zbunjenosti, potrebe za dopadljivošću i afirmacijom, upotrebljavajući autentična poređenja daje nam smjernice kako da uhvatimo zeca.

Piše: Vladana Nikolić