Jedna sunčana beogradska subota završila se među policama jedne knjižare, gdje se moja prijateljica poslužila malom prevarom i navela me da kažem šta sledeće planiram da čitam, a zatim mi kao rođendanski poklon pružila knjigu o ženskom prijateljstvu. Uhvati zeca to svakako jeste. Istovremeno, to je i priča o odrastanju. O sazrijevanju i nesigurnostima. Traganju za sopstvenim identitetom. O shvatanju sebe. I shvatanju drugih.
Kroz dva narativna toka, Sara priča o Lejli i sebi, o djetinjstvu i onom što se dešavalo nakon dvanaest godina tišine. Živi u Dablinu. Ima Majkla. I ima avokado. Jedan poziv je bio dovoljan da sve ono potisnuto, namjerno ili nenamjerno zaboravljeno, opet izbije na površinu. Le(j)la. Bosna. Jezik.
Rasle su u ratom zahvaćenoj zemlji, kad je on „postao konstanta, kao dodatni hemijski element u vazduhu”. Opisujući polazak u školu, pravljenje papirnih lutki, rođendane, u jednom trenutku priznaje da ne može da se sjeti pola svog djetinjstva, ali da se njenih detalja sjeća sa iritantnom jasnoćom. Posebno mjesto u priči zauzima Armin, prva simpatija, prvo divljenje, koji je jednako bitan i poslije toliko vremena. Bilo je dovoljno samo čuti njegovo ime da ostavi sve i pođe da ga nađe.
Kroz cijelu priču je dominantna nesigurnost, a naročito u odnosu na Lejlu, čiju potvrdu neprekidno traži, uprkos njenoj upornoj samoživosti, nemarnosti i površnosti. Njenu sjenku stalno osjeća, dok se trudi da bude kul, da privuče pažnju dječaka, da ima svoje omiljeno, a opet da bude posebna kao ona (Koja to možda i nije?). Lejla je sebična, kraljica drame, nikad ne prihvata krivicu i uvijek sa lakoćom uspijeva da istakne sebe u prvi plan i natjera ljude da joj ispune želje. Tim ponašanjem u svojoj najboljoj prijateljici izaziva osjećanje inferiornosti i uvjerenje da je u svemu bolja, zbog čega se Sara osjeća manje vrijednom. Tako je i na promociji sopstvene zbirke osjetila sramotu, misleći da su joj stihovi jadni, jer je iz publike osjetila njen osuđivački pogled. A možda je to sve samo bio način na koji je Sara, osjetljiva i sklona analizi, vidjela i doživljavala stvari, jer najčešće se ne podrazumijeva kod drugih ono što se podrazumijeva kod nas. Nju čak i nakon toliko godina muče ista pitanja, koja je vraćaju u ulogu one nesigurne djevojčice. A Lejla… Lejla je samo htjela da počnu ispočetka.
Lana Bastašić sa izuzetnim razumijevanjem sazrijevanja kao bolnog procesa, infantilnih strahova, dilema, zbunjenosti, potrebe za dopadljivošću i afirmacijom, upotrebljavajući autentična poređenja daje nam smjernice kako da uhvatimo zeca.
Piše: Vladana Nikolić