Dilema da li je u kontekstu kupovanja seksualnog pristupa ženama adekvatnije korsititi termin „seksualni rad” ili „prostitucija”, govori o značajnosti jezičke upotrebe kao i o obliku muške dominacije koja se ističe kroz istu tu upotrebu.
Termini koji se danas koriste u svrhe označavanja kupovanja i prodaje ženskog tela su doboko uslovljeni aktuelnim i nametnutim ideologijama (neo)liberalnih feministkinja. Upravo u tim krugovima se seksualni rad koristi kao nešto što je odvojeno od sistemskog nasilja nad ženama i što samim tim opravdavamo, i na taj način doprinosimo daljoj eksploataciji ženskog tela.
Tako je možda termin „prostituirana žena” taj koji govori u prilog tome da ženski identitet nije sveden na njenu upotrebnu vrednost i opominje nas da je nužno prisećanje da legalizacija prostitucije ne znači nikakvo oslobođenje. Sama pomisao da jedna grupa žena može biti seksualno dostupna (dok pitanje konsenzusa nije relevantno zbog postojeće hijerarhije kupca i radnice) počiva isključivo na strukturalnoj nejednakosti, pa tako i narativ prividnog izbora žene nije ništa drugo do manipulacija i skretanje pažnje sa ovog problema nuđenjem izgovora. Prostitucija ni u jednom smislu ne promoviše status žena koje, kako neki krugovi smatraju, na taj način navodno mogu biti osnažene samim seksualnim radom, a zapravo se sopstvenom objektivizacijom redukuju isključivo na telesno.
Društva koja važe za progresivna i egalitarna usvojila su Nordijski model (poznat kao abolistički model) koji se temelji na kriminalizaciji kupaca i dekriminalizaciji prostitutki. Teoretsku bazu ovome prva je postavila pionirka radikalnog feminizma Catharine MacKinnon tvrdeći da dekriminalizacija seksualnih usluga, uz snažnu socijalnu podršku žena, podiže njihov socijalni status jer se kriminalizacijom kupaca eliminiše potreba za samim radom. Prva ga je usvojila Švedska, a odredjena longitudinalna istraživanja ukazuju da se nakon implementacije modela ulična prostitucija smanjila za čak 50 odsto. Takođe, istraživanja pokazuju da je 12,5 odsto muškaraca pre donošenja zakona 1999. godine tražilo prostitutke, dok je 2014. samo 7,7 odsto muškaraca kupovalo seksualne usluge, a i švedska policija tvrdi da je nordijski model pomogao smanjenju trgovine ljudima radi seksualnog iskoriščavanja. Sama Švedska je kao oblik podrške i osvešćivanja sprovodila edukacione kampanje o žrtvama trgovine ljudima, da bi se javnost bolje upoznala sa stvarnim iskustvima prisiljeno prostituiranih žena i prihvatila ih u svoj obrazovni sistem. Takodje su kao oblik pomoći, svim muškarcima koji žele da se oslobode potrebe za nasiljem i agresijom, ponuđena savetovanja i individualne terapeutske podrške. Taj model je dakle jedna vrlo holistička javna politika sa ciljem prebacivanja pravne odgovornosti isključivo na kupca i oslobađanjem odgovornosti prinuđenih žena, kojima je uz to ponuđena i sva potrebna psihološka, socijalna i pravna pomoć nakon napuštanja prostitucije.
Dobar pokazatelj primene ovog modela je povećana bezbednost žena, dok kada je u pitanju model legalizacije, žene najčešće ne mogu prijaviti nasilje nad njima, a da ono bude tretirano akutno i ozbiljno od strane policije odnosno nadležnih organa.
Potrebno je i razumeti da eliminacija seksualnog rada i kriminalizacija kupaca ne podrazumeva samo etički, već i moralni imperativ. Evropski parlament je kao primer dobre prakse protiv seksualne eksploatacije i poboljšanja rodno ravnopravnog statusa žena naveo Island, Norvešku i Švedsku. Koristeći određeni senzitivan jezik, prilikom opisivanja posledica koje prositucija ima po društvo, naglašeno je da su posledice postupne legalizacije mnogo opasnije nego što se čini. Dok je sa druge strane, u Nemačkoj, gde je prostitucija legalna još od 2002. godine, situacija potpuno neregulisana, uz znatno povećanje broja prostituisanih žena.
Ideja koja stoji iza legalizacije je da će se povećati broj žena koje će postati poreski obveznici, imati univerzalan pristup socijalnim i zdravstvenim uslugama, kao i penzioni plan. Međutim, realna situacija zapravo naglašava da žene koje se već svakako nalaze na margini društva i žive u bordelima, nemaju mogućnosti da to sve sprovedu u praksi i nemaju direktan pristup socijalnim beneficijama. Prema nekim istraživanjima, u Nemačkoj je trenutno otprilike 400 000 žena koje se bave prostitucijom, a koje žive u bordelima koji sistemski i legalno funkcionišu po principu hotela, pa samim tim veliki deo prihoda žena ne pripada njima, već vlasniku prostora u kojem se nalaze. Takođe, one imaju velike probleme sa pronalaženjem drugih profesija i poslova, a ti problemi nisu bili razmatrani u planu legalizacije.
Jedini način da se smanji trgovina ljudima, u okviru koje se trenutno u Evropi otprilike 70 posto žrtava bavi prisilnom prostitucijom, je da se ona potpuno eliminiše, a to je moguće postići upravo primenom Nordijskog modela. Norveška i Holandija kao zemlje u kojima je seksualni rad potupuno legalizovan su zemlje sa najvećim brojem žrtava trgovine ljudima i one nikako ne smeju da nam budu uzor.
Piše: Ana Sara Simić