by crs | Nov 30, 2021 | kultura
Jedna sunčana beogradska subota završila se među policama jedne knjižare, gdje se moja prijateljica poslužila malom prevarom i navela me da kažem šta sledeće planiram da čitam, a zatim mi kao rođendanski poklon pružila knjigu o ženskom prijateljstvu. Uhvati zeca to svakako jeste. Istovremeno, to je i priča o odrastanju. O sazrijevanju i nesigurnostima. Traganju za sopstvenim identitetom. O shvatanju sebe. I shvatanju drugih.
Kroz dva narativna toka, Sara priča o Lejli i sebi, o djetinjstvu i onom što se dešavalo nakon dvanaest godina tišine. Živi u Dablinu. Ima Majkla. I ima avokado. Jedan poziv je bio dovoljan da sve ono potisnuto, namjerno ili nenamjerno zaboravljeno, opet izbije na površinu. Le(j)la. Bosna. Jezik.
Rasle su u ratom zahvaćenoj zemlji, kad je on „postao konstanta, kao dodatni hemijski element u vazduhu”. Opisujući polazak u školu, pravljenje papirnih lutki, rođendane, u jednom trenutku priznaje da ne može da se sjeti pola svog djetinjstva, ali da se njenih detalja sjeća sa iritantnom jasnoćom. Posebno mjesto u priči zauzima Armin, prva simpatija, prvo divljenje, koji je jednako bitan i poslije toliko vremena. Bilo je dovoljno samo čuti njegovo ime da ostavi sve i pođe da ga nađe.
Kroz cijelu priču je dominantna nesigurnost, a naročito u odnosu na Lejlu, čiju potvrdu neprekidno traži, uprkos njenoj upornoj samoživosti, nemarnosti i površnosti. Njenu sjenku stalno osjeća, dok se trudi da bude kul, da privuče pažnju dječaka, da ima svoje omiljeno, a opet da bude posebna kao ona (Koja to možda i nije?). Lejla je sebična, kraljica drame, nikad ne prihvata krivicu i uvijek sa lakoćom uspijeva da istakne sebe u prvi plan i natjera ljude da joj ispune želje. Tim ponašanjem u svojoj najboljoj prijateljici izaziva osjećanje inferiornosti i uvjerenje da je u svemu bolja, zbog čega se Sara osjeća manje vrijednom. Tako je i na promociji sopstvene zbirke osjetila sramotu, misleći da su joj stihovi jadni, jer je iz publike osjetila njen osuđivački pogled. A možda je to sve samo bio način na koji je Sara, osjetljiva i sklona analizi, vidjela i doživljavala stvari, jer najčešće se ne podrazumijeva kod drugih ono što se podrazumijeva kod nas. Nju čak i nakon toliko godina muče ista pitanja, koja je vraćaju u ulogu one nesigurne djevojčice. A Lejla… Lejla je samo htjela da počnu ispočetka.
Lana Bastašić sa izuzetnim razumijevanjem sazrijevanja kao bolnog procesa, infantilnih strahova, dilema, zbunjenosti, potrebe za dopadljivošću i afirmacijom, upotrebljavajući autentična poređenja daje nam smjernice kako da uhvatimo zeca.
Piše: Vladana Nikolić
by crs | Nov 15, 2021 | Drustvo
Dilema da li je u kontekstu kupovanja seksualnog pristupa ženama adekvatnije korsititi termin „seksualni rad” ili „prostitucija”, govori o značajnosti jezičke upotrebe kao i o obliku muške dominacije koja se ističe kroz istu tu upotrebu.
Termini koji se danas koriste u svrhe označavanja kupovanja i prodaje ženskog tela su doboko uslovljeni aktuelnim i nametnutim ideologijama (neo)liberalnih feministkinja. Upravo u tim krugovima se seksualni rad koristi kao nešto što je odvojeno od sistemskog nasilja nad ženama i što samim tim opravdavamo, i na taj način doprinosimo daljoj eksploataciji ženskog tela.
Tako je možda termin „prostituirana žena” taj koji govori u prilog tome da ženski identitet nije sveden na njenu upotrebnu vrednost i opominje nas da je nužno prisećanje da legalizacija prostitucije ne znači nikakvo oslobođenje. Sama pomisao da jedna grupa žena može biti seksualno dostupna (dok pitanje konsenzusa nije relevantno zbog postojeće hijerarhije kupca i radnice) počiva isključivo na strukturalnoj nejednakosti, pa tako i narativ prividnog izbora žene nije ništa drugo do manipulacija i skretanje pažnje sa ovog problema nuđenjem izgovora. Prostitucija ni u jednom smislu ne promoviše status žena koje, kako neki krugovi smatraju, na taj način navodno mogu biti osnažene samim seksualnim radom, a zapravo se sopstvenom objektivizacijom redukuju isključivo na telesno.
Društva koja važe za progresivna i egalitarna usvojila su Nordijski model (poznat kao abolistički model) koji se temelji na kriminalizaciji kupaca i dekriminalizaciji prostitutki. Teoretsku bazu ovome prva je postavila pionirka radikalnog feminizma Catharine MacKinnon tvrdeći da dekriminalizacija seksualnih usluga, uz snažnu socijalnu podršku žena, podiže njihov socijalni status jer se kriminalizacijom kupaca eliminiše potreba za samim radom. Prva ga je usvojila Švedska, a odredjena longitudinalna istraživanja ukazuju da se nakon implementacije modela ulična prostitucija smanjila za čak 50 odsto. Takođe, istraživanja pokazuju da je 12,5 odsto muškaraca pre donošenja zakona 1999. godine tražilo prostitutke, dok je 2014. samo 7,7 odsto muškaraca kupovalo seksualne usluge, a i švedska policija tvrdi da je nordijski model pomogao smanjenju trgovine ljudima radi seksualnog iskoriščavanja. Sama Švedska je kao oblik podrške i osvešćivanja sprovodila edukacione kampanje o žrtvama trgovine ljudima, da bi se javnost bolje upoznala sa stvarnim iskustvima prisiljeno prostituiranih žena i prihvatila ih u svoj obrazovni sistem. Takodje su kao oblik pomoći, svim muškarcima koji žele da se oslobode potrebe za nasiljem i agresijom, ponuđena savetovanja i individualne terapeutske podrške. Taj model je dakle jedna vrlo holistička javna politika sa ciljem prebacivanja pravne odgovornosti isključivo na kupca i oslobađanjem odgovornosti prinuđenih žena, kojima je uz to ponuđena i sva potrebna psihološka, socijalna i pravna pomoć nakon napuštanja prostitucije.
Dobar pokazatelj primene ovog modela je povećana bezbednost žena, dok kada je u pitanju model legalizacije, žene najčešće ne mogu prijaviti nasilje nad njima, a da ono bude tretirano akutno i ozbiljno od strane policije odnosno nadležnih organa.
Potrebno je i razumeti da eliminacija seksualnog rada i kriminalizacija kupaca ne podrazumeva samo etički, već i moralni imperativ. Evropski parlament je kao primer dobre prakse protiv seksualne eksploatacije i poboljšanja rodno ravnopravnog statusa žena naveo Island, Norvešku i Švedsku. Koristeći određeni senzitivan jezik, prilikom opisivanja posledica koje prositucija ima po društvo, naglašeno je da su posledice postupne legalizacije mnogo opasnije nego što se čini. Dok je sa druge strane, u Nemačkoj, gde je prostitucija legalna još od 2002. godine, situacija potpuno neregulisana, uz znatno povećanje broja prostituisanih žena.
Ideja koja stoji iza legalizacije je da će se povećati broj žena koje će postati poreski obveznici, imati univerzalan pristup socijalnim i zdravstvenim uslugama, kao i penzioni plan. Međutim, realna situacija zapravo naglašava da žene koje se već svakako nalaze na margini društva i žive u bordelima, nemaju mogućnosti da to sve sprovedu u praksi i nemaju direktan pristup socijalnim beneficijama. Prema nekim istraživanjima, u Nemačkoj je trenutno otprilike 400 000 žena koje se bave prostitucijom, a koje žive u bordelima koji sistemski i legalno funkcionišu po principu hotela, pa samim tim veliki deo prihoda žena ne pripada njima, već vlasniku prostora u kojem se nalaze. Takođe, one imaju velike probleme sa pronalaženjem drugih profesija i poslova, a ti problemi nisu bili razmatrani u planu legalizacije.
Jedini način da se smanji trgovina ljudima, u okviru koje se trenutno u Evropi otprilike 70 posto žrtava bavi prisilnom prostitucijom, je da se ona potpuno eliminiše, a to je moguće postići upravo primenom Nordijskog modela. Norveška i Holandija kao zemlje u kojima je seksualni rad potupuno legalizovan su zemlje sa najvećim brojem žrtava trgovine ljudima i one nikako ne smeju da nam budu uzor.
Piše: Ana Sara Simić
by crs | Nov 9, 2021 | kultura
Prije nego što sam gledala film Dina Denisa Vilneva, nisam bila upoznata sa djelom Frenka Herberta i nasljeđem njegovog romana Dina. Bila sam u dilemi da li želim da pročitam knjigu prije nego što film izađe, međutim moja prethodna iskustva su pokazala da kad to uradim, na kraju budem duboko razočarana u filmsku adaptaciju, stoga sam odlučila da sačekam film.
Dakle, o čemu se radi u „Dini“ Denisa Vilneve?
Mnogo milenijuma u budućnosti, univerzum je postao ogromno feudalno društvo — neka vrsta intergalaktičke „Igre prijestola” — u kojoj plemićke kuće kontrolišu različite planete. Najpoželjnija je pustinjska planeta Arakis, ili Dina, izvor moćne supstance koja produžava život zvane začin (spice).
Priča počinje donošenjem carskog dekreta kojim će kontrola nad Arakisom biti oduzeta izdajničkoj kući Harkonen i predata njenom dugogodišnjem rivalu, kući Atreida. To je trijumf za vojvodu Leto Atreida (Oskar Ajzak), iako on i njegovi savjetnici, koje igraju glumci Džejson Momoa i Džoš Brolin, sumnjaju da su možda upali u zamku. Centralna figura ove priče je sin vojvode Leta, Pol, kojeg je maestralno odglumio Timoti Šalame.
Kroz film se moze primijetiti Vilneuva želja da čak i početnici budu u stanju da prate priču. Reditelj se u filmu igra sa rezonantnim podtekstovima knjige o kolonijalnom ugnjetavanju i ekološkoj katastrofi, dok se čak i manje uloge ističu zapaženim nastupima glumaca kao što su Šarlot Rempling i Stelan Skarsgard, koji vas drže da gledate čak i kada zaplet počne da se pretvara u apstrakciju. Rebeka Ferguson unosi toplinu lejdi Džesiki, Polovoj majci, sa kojom bježi u pustinju kada kuća Atreides biva napadnuta. Zvjezdanu postavu zaokružuju Zendaja i Havijer Bardem, koji se pojavljuju među Fremenima, brutalno potlačenim domorodačkim narodom Arakisa, koji će zasigurno igrati veću ulogu u drugom dijelu filma.
Dina je snimana na četiri lokacije: Vadi Rum u Jordanu, pustinja izvan Abu Dabija, sjeverozapadna obala Norveške i zvučne scene Origo studija u Budimpešti. Ove lokacije čine film onim što jeste jer besprekorno prikazuju veliki svijet Frenka Herberta čineći Dinu nesumnjivo zapanjujućom. Napad na kuću Atreides insceniran je sa zamišljenom, Šekspirovskom veličinom, dok prisustvo džinovskih pješčanih crva, koji služe kao metaforički prikaz straha od nepoznatog, doprinose misteriji.
Jedna od stvari koje sam očekivala od ovog filma su brutalne akcione scene slične onima iz serije Igre prijestola, međutim, iako film obiluje epskim scenama bitaka, Dina je drugačija. Režiser ne pokušava da koristi nasilje za zabavu na isti način kao što to čine Marvel i DC filmovi, već njeni najuzbudljiviji trenuci leže u njenim najintimnijim scenama.
Izašla sam iz bioskopa u transu opčinjena svijetom Frenka Herberta, koji je predstavljen na grandiozan i zadivljujući način kao malo koji film do sada. Dina nije klasičan sci-fi film, jer zbog preplitanja različitih istorijskih aspekata djeluje kao potpuno novi žanr. Ukratko, Dina priča veličanstvenu priču o kraljevskoj porodici, politici i sudbini i dok prvi dio uglavnom vjerno prepričava veoma komplikovane događaje, nastavak, planiran 2023. godine, obećava da će biti još epskiji.
Piše: Marija Pavličić
