Studiranje u inostranstvu sa sobom nosi mnogo više od prilagođavanja novom sistemu studija. U septembru 2020, pripreme za predavanja na masteru koji sam izabrala pohađati u Madridu na Univerzitetu Kamilo Hose Sela, bile su mi poslednja briga kad je bio u pitanju put na godinu dana ovim povodom. Glava mi je bila puna pitanja – Šta ako? I svako se završavalo sa – Šta ako ja nisam spremna za ovo? I da li je ovo zaista najbolji momenat za ovakav put, u sred globalne pandemije. U sred nepoznatog, ako mene pitate. Sa druge strane, zakoračiti izvan zone komfora je uvek propraćeno ovakvim nedoumicama. Da li smo ikada uopšte sigurni u to koliko smo spremni? Da li je ikada pravi trenutak za velike promene, jer „pandemija” može imati i drugi oblik izgovora.
Između zagrljaja rastanka, svakog „srećan put”, „čuvaj se” i „uživaj“ uspela sam da se nateram da odbacim svaki od potencijalnih izgovora i svesno izabrala stav sa kojim ću sleteti – iskoristi maksimalno priliku koja ti je data. Kući se uvek možeš vratiti. Početi ponovo, predomisliti se, nije odlika slabih ljudi i volela bih da svako ko se odluči na sličan korak ima tako nešto na umu.
U Madrid sam došla sama, 11. oktobra 2020.godine. Nisam bila deo nijednog programa prilikom apliciranja na studije, dobro sam se informisala samostalno, odlučila šta želim, odradila intervjue i poslala dokumenta. Diplomirani sam filolog, profesor španskog jezika i književnosti i moj izbor ovog grada i master studija „Odnosi s javnošću, protokol i organizacija događaja” su proizvod mojih ličnih interesovanja i svih znanja koje sam stekla na Filološkom fakultetu u Beogradu između 2015. i 2019. godine. Pet meseci nakon dolaska u Madrid, tokom drugog semestra i 96 sati prakse rada u jednoj španskoj firmi, nakon svih položenih ispita i u sred priprema master rada, osećam kao da mi fali vremena. Shvatam da žurim da upijem sve što ovaj grad, nova poznastva, iskustva i moj novi Univerzitet imaju da mi pruže. Prilagoditi se novom sistemu studija, u mom slučaju na španskom jeziku, se zaista ispostavilo kao najmanji problem. Na svojoj koži sam osetila da nije mit da se srpski studenti dobro snalaze u ovakvim situacijama. Radne navike, opšta kultura pojedinca i znanja koja nam pruža naš Univerzitet su i više nego dobra osnova da uz mnogo upornosti postignemo izuzetne rezultate i van naše zemlje.
Van granica naše zemlje i van granica moje zone komfora, ja sam se susrela sa neverovatnom primenom teorije na praktičnim projektima, još boljom organizacijom silabusa predmeta, ozbiljnom konkurencijom i profesorima kojima je posao strast. U pristupu predavanjima i realizaciji istih sam jasno videla cilj spremanja studenata za početak poslovne karijere. Čula sam i učestvovala u diskusijama koje prevazilaze zidove učionice. Osetila sam da živim, da učim, a ne samo pamtim, da napredujem i da trijumfujem na polju ličnog razvoja. Zadovoljstvo koje ovakvi osećaji pružaju se teško može opisati rečima, a vrednost koju nose je neprocenjiva.
Verujem da je čisto informativno pričati o ovakvom iskustvu gotovo nemoguće i za mene nema smisla, jer se danas na internetu može naći sve takve prirode.
Izdvojila bih jednu stvar koju sam naučila o komunikaciji za ovih pet meseci, a to je da se ljudi uvek više sećaju osećanja koje si izazvao u njima nego onoga što si im verbalno ili neverbalno rekao. Svako ko je izdvojio vreme da pročita ove moje reči se nadam da je inspirisan dovoljno da pređe svoje granice i da može da oseti barem delić energije koju šaljem sa Iberijskog poluostrva. Zato, srećan put, čuvaj se i uživaj.
Gde god pošli, pred kakvim god se promenama, nedoumicama, velikim odlukama ili izazovima našli verujte da ste spremni i iskoristite maksimalno priliku koja vam je data.
Piše: Tijana Vrećo