“I Would Say It Is Much Easier To Play Chess Without The Burden Of An Adam’s Apple.”
Na prvi pogled tema kojom se bavi nova Netflixova mini-serija ,,The Queen’s Gambit” izgleda neuobičajeno i poprilično nezanimljivo. Nisam mogla razumjeti zašto najveća produkciona kuća pravi seriju koja se usredsređuje na monoton svijet šaha. Očekivala sam da će ovo biti još jedan u nizu kliše prikaza feminizma, razblažen prikaz onoga što znači biti žena u muškom svijetu. Međutim, to nije bio slučaj. “The Queen’s Gambit” uzima jednoličnu i suvoparnu igru šaha i pretvara je u senzualnu i uzbudljivu dramu.
Zasnovan na istoimenom romanu Valtera Tevisa iz 1983. godine, serija prati život osmogodišnje devojčice čija majka umire u saobraćajnoj nesreći. Ona ubrzo završava u sirotištu i nailazi na domara koji igra šah u podrumu. Od prvog pogleda Bet postaje opsjednuta šahovskom tablom. Ubrzo se pokazuje kao šahovsko čudo stičući međunarodnu slavu kao visoko kvalifikovana šahistkinja.
Na prvi pogled, “The Queen’s Gambit” izgleda kao stilski vođena serija koja čini igru šaha senzualnom. Međutim, kako epizode teku i dublje zalazimo u dramu, otkrivamo feminističku poruku koja se suptilno prožima kroz seriju. Međutim, feminizam nije glavna tema ove serije, već element koji se provlači. Na ovaj način serija uzima visoko stigmatizovanu riječ i stvara umjetničko djelo zadržavajući istinsko značenje riječi.
Za razliku od popularne ideje feminističkih serija, čija je centralna tema imati snažnu žensku ulogu, “The Queen’s Gambit” ne predstavlja slamanje patrijarhata. Serija ne gura feminističku propagandu u lice, što je često glavni problem feminističkih filmova, serija i knjiga. Često to usredsređivanje cijele radnje na stvaranje jakog ženskog lika koji može da uradi sve sam zasijeni sve ono bitno – ostavljajući iza sebe poruku „žene su sjajne, žene su jake – kome trebaju muškarci?”. Serija ,,Queen’s Gambit” ima autentičan prikaz ženskih likova, i u toj autentičnosti prikazuje da feminizam jednostavno postoji, on nije usiljen. Na veoma interesantan način oslikava da je snažna, jaka žena zapravo antiteza konvencionalnoj patrijarhalnoj strukturi.
Bet je prirodno feministkinja – posebno tokom 50ih i 60ih godina Amerike. Ona je žena koja prihvata svoju pamet i ženstvenost i zapravo predstavlja veliku suprotnost u odnosu na to kako su feministkinje u to doba, pa čak i danas ,,trebale” da izgledaju. Ona ne razmišlja o izazovima i predrasudama sa kojima se mora suočiti kao žena u zajednici kojom dominiraju muškarci, niti je zamjera bilo kome. U seriji postoji scena u kojoj novinar ,,Life” magazina pita Bet kako je to „biti djevojčica, među svim tim muškarcima“. Da je Bet odgovorila sa „osnažujuće“ ili „osjeća se snažno, ali uplašeno“ – hranila bi taj narativ da je ona žena koja je sjajna samo zato što pobjeđuje u igri kojom dominiraju muškarci. Međutim, njoj je svejedno, i umjesto toga jednostavno odgovara sa „Ne smeta mi.“ Bet je lik koji postoji izvan društva „kluba dječaka“ i ne razumijie zašto njen pol ima veze sa njenom nezavisnošću – zbunjuje je zašto mediji odlučuju da istaknu njen pol, a ne njene šahovske sposobnosti. Serija na jedan veoma unikatan i lijep način prikazuje da poenta feminizma nije igra moći, već da pokaže za šta su žene zaista sposobne.
Betina majka Alma Vitli, kroz seriju zapravo predstavlja čistu suprotnost u odnosu na svoju ćerku. Kroz 50e i 60e godine, očekivalo se da se žene identifikuju samo kao supruge i majke. U ovo doba žene su bile obeshrabrivane da imaju posao ili druge interese koji bi ih odvratili od kućnih poslova. Iako mnoge žene ovu ulogu ne preferiraju, postoje neke koje su do danas sasvim u redu s njom. Slagala bih kad bih rekla da u par navrata nisam primijetila kako osuđujem Almine odluke. Da, Alma se mučila kad je njen suprug odlučio da napusti Bet i nju. Da, uspjela je samo zahvaljujući Betinim vještinama. Međutim, prije nego što sam je u potpunosti otpisala kao antifeministkinju, vratila sam se jednoj od ključnih stvari za koje se feminizam zalaže – izborima. Alma možda nije idol kakvom većina modernih žena teži, ali ona je takođe žena koja je u svoje vrijeme živjela na način na koji ju je sistem uputio. Takođe, na kraju ipak preuzima odgovornost i postaje istinska majka Bet – uprkos tome što nije u potpunosti razumjela njene akcije i želje.
Ljepota serije „The Queen’s Gambit“ leži u njenoj složenosti. Iako izražava feminističke teme – to radi elegantno. Serija ne čini glavnu junakinju nepobjedivom, duboko zaranja u njenu psihu i otkriva njene slabosti. Ona jeste genije, ali je i ljuta i opsesivna. Serija pokazuje kako izgleda zdrav ego i da to zapravo nije loša ženska osobina. Pokazuje njenu ljubav prema pobjedi, kao i njenu ranjivost, da nikada ne dozvoli da je iko povrijedi. Ona želi da pobjedi, ali više od toga, želi mjesto ili nekoga – da mu pripada. „The Queen’s Gambit“ daje Tejlor-Džoj prostor da prikažu posebnu, nesavršenu osobu koja poštuje svoju vatru koliko i sjaj.
Piše: Marija Pavličić